Primjena teorije izbora u radu s djecom

Pet, 12.5.2017.

''Uspjeh bilo kojeg ljudskog pothvata, uključujući i učenje u školi, razmjeran je kvaliteti odnosa koji imaju ljudi uključeni u taj pothvat.'' (W. Glasser)

Često se susrećemo s ljudima, koji ne samo da znaju što je dobro za njih već znaju i što je najbolje druge, pa tako i djeci nameću sve ono što bi prema njihovu mišljenju bilo najbolje za njih.

Teorija izbora se suprotstavlja starom modelu “ja znam što je za tebe najbolje”, te omogućava uvažavanje individualnih razlika, potencijala, i sposobnosti svakog pojedinog djeteta.

Teorija izbora tvrdi da postoje osnovne potrebe koje moramo zadovoljavati kako bi se osjećali dobro. To su potreba za preživljavanjem, za ljubavlju i pripadanjem, za moći, za zabavom i slobodom. U radu s djecom vrlo je bitno prepoznati koje su potrebe djeteta zadovoljene, te se ono osjeća dobro, a koje nisu, pa je ono frustrirano, te reagira neprihvatljivim ponašanjem, odbija suradnju i osjeća se loše.

Svojim ponašanjem dijete nastoji zadovoljiti svoje potrebe, jednu ili više njih. Stupanj jakosti svake potrebe različit je za svakoga. Uzmimo primjer djeteta koje je neispavano ili nije dobro ručalo. Već prilikom prvog kontakta uočavamo da je dijete nezainteresirano za rad, da mu je pažnja kratkotrajnija nego inače, te da ne postiže rezultate kakve bi postizalo da su njegove osnovne potrebe za preživljavanjem bile zadovoljene. Dijete koje se dobro naspavalo, koje je sito i suho, postiže znatno bolje rezultate. Zadovoljavanje osnovnih potreba je posebno važno u radu s djecom s teškoćama u razvoju. Ovdje je vrlo bitna i uloga roditelja koji trebaju prepoznati koje su djetetove potrebe trenutno nezadovoljene, te na koji način ih oni mogu zadovoljiti kako bi se dijete opet dobro osjećalo.

primjena teorije izbora u radu s djecom

Glasser smatra da je najbitnija potreba, potreba za ljubavlju ili pripadanjem.

Ona je posebice bitna za djecu s teškoćama u razvoju koji se mogu osjećati drugačije od svojih vršnjaka u vrtiću ili školi. Stoga je vrlo bitno uključivanje djece s teškoćama u razvoju u redovne vrtiće i škole uz podršku stručnjaka. Potrebno je poticati i davati podršku roditeljima koji se bore za uključivanje djece u redovni sustav, jer djeca s teškoćama imaju jednaka prava na uključivanje, prihvaćanje, na prijateljstvo, jednako kao i na primanje i davanje ljubavi.Djeca su voljna boriti se za ono što ih zadovoljava. Previše roditelja pokušava oblikovati svoju djecu prema svojoj, roditeljskoj slici, pa se takvo roditeljstvo preokrene u izgubljenu bitku moći. Tada ljubav i pažnja nestaju, a odnos roditelj- dijete preobrati se u ljućenje i kritiziranje. U radu s djecom s teškoćama u razvoju potrebno je poticati kod njih osjećaj kompetentnosti, potrebno je da osjete osjećaj moći i uspjeha.

Djeci je potrebno davati zadatke koje oni mogu izvršiti, koji će ih motivirati na daljnje učenje i usavršavanje.

Bitno je djetetu dati do znanja da je uspješno obavilo zadatak, te ga usmjeravati na koje sve načine svoje vještine i sposobnosti može još više poboljšati. Ponašanje svake osobe, pa tako i djece, ovisi o unutarnjoj motivaciji.
Osjećaj slobode bitan jer kada izgubimo slobodu, tada izgubimo jedno od osnovnih ljudskih obilježja, a to je kreativnost. Kreativnost je dostupna svima samo nekima nedostaje način kao je ostvariti. Često se susrećem s ograničavanjem upravo ove potrebe kod djece s teškoćama u razvoju.

primjena teorije izbora u radu s djecom

Posljednja potreba, ali ne i manje bitna je potreba za zabavom.

Učenje kroz smijeh je najbolji način učenja. Postoji mnogo znanstvenih istraživanja koja dokazuju da sadržaji koji se uče kroz smijeh, užitak i zadovoljstvo se brže usvajaju, te ostaju duže pohranjeni u našem pamćenju. Najbolji način za učenje je učenje kroz igru. Dijete kroz igru može usvojiti sve pojmove, vještine i sposobnosti koje su bitne za njegov razvoj, a na način koji će njemu biti zabavan i motivirajući. Nije bitno koliko brzo djeca uče, već koliko su naučili.

U radu s djecom potrebno je koristiti skrbne navike koje potiču stvaranje dobrih odnosa, a dobar odnos je ključ uspjeha u radu.

Skrbne navike su:

  • podržavanje djeteta u svemu što čini
  • ohrabrivanje ga u situacijama kada nije siguran može li nešto učiniti
  • slušanje
  • prihvaćanje djeteta takvo kakvo je sa svim njegovim manama i vrlinama, pozitivnim i negativnim stranama, bitno je vjerovati u dijete, te pregovarati s njim na konstruktivan način.

Ubojite navike:

  • kritiziranje
  • okrivljavanje
  • prigovaranje
  • žaljenje
  • prijetnje
  • kažnjavanje
  • potkupljivanje radi kontrole i treba ih zamijeniti skrbnim navikama.

Ako ubojite navike zamijenimo skrbnim ne trebamo se bojati za budućnost naših odnosa kako s drugim ljudima tako i s djecom. Naš je cilj da se približimo svojoj djeci, a ne da ih kontroliramo. Zato slušajte, skrbite, podržavajte, ohrabrujte, vjerujte i prijateljujte.

Eva Brlek, mag.rehab.educ.

Fotografije: Depositphotos

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće