Velike promjene malih ljudi - 1.dio

Pon, 2.10.2017.

Prošlo je mjesec dana od početka nastavne godine. Škola je puna djece. Neka su glasna, neka povučena, većina vesela i razigrana.

Polazak u prvi razred te prelazak iz četvrtog u peti razred su stresni događaji u životu djeteta, ali i njihovih roditelja. Danas ću se zadržati na djeci i roditeljima u prvom razredu. Petaše ostavljam za sljedeći put.

U prvom razredu dijete postaje učenik. Od njega ili nje se očekuje da ovlada mnogim vještinama, ali i da stekne nove navike: sjediti na određenom mjestu koje mu je odabrala učiteljica, rješavati zadatke koji nisu uvijek zanimljivi, poštivati pravila koja vrijede za sve kako bi razred funkcionirao... puno toga na samom početku. Za neku djecu je to bura različitih osjećaja koji se manifestiraju na različite načine: bolovima u trbuhu, glavoboljama, pribjegavanju različitim isprikama kako bi izbjegla odlazak u školu. Sjećam se sebe kao majke dječaka prvaka koji mi je drugi dan škole, svečano obećao kako će on doma kuhati ručak i prati suđe, u zamjenu za neodlazak u školu. Ali brzo to prođe. Ponekad bolnije, ponekad iznenađujuće lagano...

Neki roditelji su navikli da njihovo dijete sve promjene lako prihvaća pa i to razdoblje u životu ne doživljavaju kao osobito važno. Drugi su pak u panici prije bilo kakve promjene, jer je njihovo dijete neprilagodljivo, preosjetljivo na promjene. Oni su zabrinuti i to prenose na svoje dijete.

velike promjene malih ljudi 1 dio

Promatrajući roditelje u mojoj školi, zanimljivo je zaključiti da više problema rade oni: dovezu dijete pred školu i onda još sjede u autu i gledaju... što čekaju nije mi jasno? Naravno da se dijete osvrne jedanput, pa još jednom, gleda u mamu ili tatu i počne plakati. Išlo bi doma – tamo sve pozna tamo mu je ugodno! Ili slušam roditelje kako daju upute učiteljici: dajte mu piti na svakom odmoru, pomozite mu zavezati vezice na cipelama – znate, da ne bude zadnji!, dajte ga stavite da sjedi s onom djevojčicom i tako dalje. A učiteljice samo kimaju, kažu riječ dvije i... rade po svom. One su carice u svom razredu, one osluškuju potrebe sve djece. Svima im je cilj da se dijete osjeća ugodno i trudit će se to postići na bilo koji način. A ako „zapne“ tu je stručna služba – pisala sam o nama u nekom članku ranije. Ako trebaju pomoć, savjet, uputu; doći će do nas, smislit ćemo način kako dalje, kontaktirat ćemo roditelje ako je potrebno.

I evo... prošlo je već mjesec dana škole i nije loše! Svi prvašići hodaju u koloni onako kako ih učiteljica „namjesti“, sjede na svojim malim stolicama u velikim učionicama i upijaju kao spužve sve što im se nudi. U školi sve naprave, napišu... doma baš i ne! I opet dolazimo do roditelja... Oni koji su bili na roditeljskom sastanku i dobro slušali, a poneki i zapisali, jer bilo je „milijun“ informacija, znaju da se domaća zadaća piše svaki dan, iz svakog predmeta. Sve udžbenike doma treba pregledati, a poruke u informativci obvezno potpisati. I onda.... dijete nema jednu pa dvije zadaće. Poruka od učiteljice nije potpisana. Učiteljica dolazi do mene (pedagoga).

velike promjene malih ljudi 1 dio

Razgovaramo, zovemo roditelje na informativni razgovor, roditelj se čudi. Pa što je ovo ljudi moji – kaže, još jučer je moj mali spavao popodne dva sata, a sada mora pisati zadaću. Pa kakva je to škole, naši zahtjevi su preveliki! Kada je on išao u školu nije se toliko pisalo i čitalo. Slušamo učiteljica i ja... nije nam prvi puta, istu priču. Kažemo roditelju: vremenu su se promijenila, pratite bilješke u E-dnevniku, ako dijete nastavi ovako, krenut će sa „lošim“ ocjenama u drugom polugodištu. Prevelika roditeljska očekivanja i previše obveza jednako škodi djetetu kao i loša organizacija vremena i zapuštanje radnih navika.

Dalje čujemo kako tata govori: i ja sam prolazio s dvojkom i kaj mi fali! To ne slušamo – želimo od svakog učenika napraviti čovjeka, razviti kod njega njegove najbolje osobine, ugraditi mu vrijednosti koje krase pametnog čovjeka, naučiti ga socijalnim vještinama kako bi se mogao zauzeti za sebe i svoju budućnost. Borimo se s roditeljima koji prezaštićuju svoju djecu. Oni su mali, neka se još igraju... Ma naravno – igra je sastavni dio odrastanja, kroz igru se uči, igra se cijeli život! Ali i u igri se poštuju pravila, uči se odgovornosti. Pa prenesimo to onda i u školu.
Roditelji – pustite svoje mališane neka se snalaze sami, dok vas nema mi ćemo im pomoći, recite im da nam se obrate.

Završit ću sa svima nam poznatom rečenicom, dvije iz „kultnih“ Smogovaca:
Oni su mali, ali su veliki!
Odnosno hoću reći: nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali!

Do čitanja.... LP

Fotografije: Depositphotos

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće