Svjedočimo sve češćem problemu djece s poremećajem pažnje i nemirom. Uzroci tome dolaze iz različitih smjerova, od utjecaja okoline do činjenice da je podrška u obliku kakva je djetetu potrebna sve manje dostupna. Simptomi kod djeteta s ADHD poremećajem su različiti te ovise o dobi djeteta i stupnju razvoja.
Osnovno je obilježje ovog poremećaja teškoće u pažnji, te hiperaktivno i impulzivno ponašanje.
Radi se o dugotrajnom poremećaju koje ne prestaje nakon dobi od četvrte godine života, poremećaju što ga karakterizira znakovit kroničan nemir i opstruktivno ponašanje. Hiperaktivno dijete može stalno hodati, vrpoljiti se ili okretati. Ponašanja se tipično pogoršavaju u situacijama u kojima se traži trajnija pažnja kao što je učenje, zajedničke obiteljske aktivnosti ili kod aktivnosti koje su monotone.
Veoma je važno ne zamijeniti hiperaktivnost s povećanom aktivnošću. Aktivnost nije hiperaktivnost, osim ako traje i nakon dobi od četvrte godine života.“ Za razliku od hiperaktivnosti koja je često prouzročena razlikama u mozgu učenika, pretjerana aktivnost je najčešće prirodna i očekivana reakcija na neprikladnu okolinu, na primjer, na neprikladnu okolinu za stjecanje znanja, učenje“.
Procjenjuje se da oko 4 % školske djece ima ovaj poremećaj.
Sukladno tome možemo zaključiti da u svakom razrednom odjelu postoji jedan ili dva učenika s ovim poremećajem. Kako bi se sam nastavni proces odvijao sa što manje problema, važno je da škola, odnosno učitelj pokuša razumjeti individualnost i specifičnost ovog poremećaja te da u radu i pristupu koristi neke od ovih smjernica:
- Urediti razredni prostor da se u njemu mogu provoditi različite aktivnosti. Pritom pomoći učeniku da ukloni s klupe sve što mu ometa rad.
- Dogovoriti razredna pravila (definirati što znači točnost i urednost u radu, opisati način praćenja uputa, naglasiti važnost ne upadanja u riječ).
- Na vidljivo mjesto staviti raspored dnevnih aktivnosti. Ovime se mogu spriječiti mnogi problemi s obzirom na to da dijete s ADHD poremećajem ima potrebu za vizualnim praćenjem aktivnosti koje mu pruža sigurnost.
- Uspostavljati kontakt očima, upute davati jasno i razgovijetno te provjeriti je li dijete razumjelo danu uputu, tražiti da dijete ponovi uputu.
- Pri ocjenjivanju koristiti individualizaciju u skladu s djetetovim potrebama.
- Pohvaljivati dijete.
- Nastavno gradivo podijeliti u manje sadržajne cjeline– postaviti realne ciljeve u skladu s djetetovim mogućnostima.
- Omogućiti učenje u "malim koracima".
- Prednost dati usmenom ispitivanju.
- Hiperaktivno dijete smjestiti u prvu klupu.
- Istaknuti na prikladan način (na primjer, flomasterom u boji) riječi, slike i pojmove kako bi se učenikova pažnja usmjerila upravo na te bitne informacije i činjenice.
S obzirom na specifičnost poremećaja, učenici s ADHD –om se susreću s nizom problema.
Kako bi se sam odgojno obrazovni rad odvijao u najboljem interesu svih učenika pa tako i učenika s ADHD poremećajem važna je suradnja škole i roditelja, kontinuirani rad i provedba individualizacije.
Također je od velike važnosti uključenost djeteta u terapijske postupke te senzibilizacija drugih učenika (i roditelja) provođenjem grupnih radionica.
Emina Kovačić, mag.rehab.educ.
Fotografije: Depositphotos
