Jedno od glavnih razvojnih postignuća u prvoj godini života jest formiranje privrženosti, odnosno trajne afektivne povezanosti čije je osnovno obilježje traženje blizine ili ostajanje u blizini određene osobe. Prema teoriji privrženosti, koju je razvio John Bolwby u drugoj polovici prošlog stoljeća, razvoj privrženosti u prvoj godini života važan je za adekvatan daljnji razvoj djeteta.
Jedno od najpoznatijih istraživanja ovog odnosa provela je Mary Ainsworth 1969. godine koristeći postupak „ispitivanja u nepoznatoj situaciji“. Ukratko, riječ je postupku koji se provodi u prostoriji u kojoj se nalaze skrbnik (obično majka ili otac), nepoznata odrasla osoba i dijete. U prostoriji se nalaze i igračke koje su u odnosu na dva stolca za odrasle osobe postavljene tako da formiraju zamišljeni trokut.
Odrasle osobe mirno sjede i ne započinju interakciju s djetetom, osim ako je uznemireno ili samo traži odgovor na neko pitanje, a opažači promatraju i bilježe ponašanja djeteta. Situacija se sastoji od 8 epizoda kroz koje raste stupanj stresa što postupno povećava razinu aktivacije sustava privrženosti.
Dijete je uvijek u prostoriji, a odrasle osobe (skrbnik i stranac) se izmjenjuju. U ovom istraživanju Ainsworth je utvrdila postojanje različitih obrazaca privrženosti kod djece.
Najveći broj djece klasificiran je u skupinu sigurno privržene djece.
Takva djeca skrbnika doživljavaju kao sigurnu bazu iz koje aktivno istražuju okolinu. Kada skrbnik ode, mogu blago prosvjedovati, a kada se vrati ponovno uspostavljaju pozitivnu interakciju.
Djeca koja svog skrbnika ne doživljaju sigurnim osloncem u istraživanju okoline klasificirana su u skupinu nesigurno privržene djece, pri čemu su utvrđena tri obrasca ovakve privrženosti.
Nesigurno izbjegavajuća djeca nesigurnost pokazuju izbjegavajući skrbnika – u nepoznatoj situaciji rijetko su u interakciji sa skrbnikom, minimalno su uznemirena kad napusti prostoriju i obično ne uspostavljaju komunikaciju kad se vrati.
Nesigurno opiruća djeca obično se privijaju uz skrbnika, a nakon toga pružaju otpor, najčešće odguravanjem te ne pokazuju interes za istraživanjem okoline u nepoznatoj situaciji već se anksiozno drže blizine skrbnika. Kada skrbnik odlazi, obično jako plaču, a kada se vrati odguruju ga pri pokušaju tješenja.
Najmanji postotak djece u tom se istraživanju pokazao nesigurno dezorganiziranom. Takva djeca u nepoznatoj situaciji djeluju prestrašeno i zbunjeno, a pri odvajanju i ponovnom susretu sa skrbnikom ne pokazuju sustavne obrasce ponašanja zbog čega ono djeluje dezorijentirano i neorganizirano.
Postoji više odrednica privrženosti, a vrlo važnom za razvoj sigurne privrženosti pokazala se razina majčine osjetljivosti.
Majke sigurno privržene djece osjetljive su na njihove potrebe, ne ignoriraju plač djeteta, a u interakciji s djetetom često koriste tjelesni kontakt čime mu iskazuju toplinu i nježnost.
S druge strane, majke nesigurno privržene djece sklone su ignoriranju signala, rjeđem korištenju tjelesnog kontakta i općenito odbacivanju interakcija s djetetom.
Određen broj istraživača adekvatnog socijalnog i emocionalnog razvoja pojedinca smatra da se uloga privrženosti u tom kontekstu ponekad precjenjuje.
Ipak, neosporivo je i većim brojem istraživanja potvrđeno da formiranje sigurne privrženosti u prvim godinama života, uz druga pozitivna životna iskustva, u velikoj mjeri određuje emocionalno zdravlje, stabilno samopouzdanje i uspjeh u drugim socijalnim odnosima i interakcijama u kasnijim razvojnim razdobljima.
Fotografije: Depositphotos
