Postavljanje granica u odgoju

Sri, 2.5.2018.

Nakon uspješno održanih radionica na temu izazova modernog roditeljstva, psihomotornog razvoja djeteta te adekvatnog načina komuniciranja s djecom, na red je došla i tema postavljanja granica u odgoju. Društvo psihologa Varaždin, pod vodstvom psihologinja Tee Bukvić i Monike Melnjak, prezentiralo je četvrtu edukativnu radionicu ciklusa Akademije za roditelje A+. Radionica naziva „Mama, tata, život nije Hakuna Matata“ metafora je filozofije afričkih plemena, a odnosi se na život bez pravila, briga i odgovornosti.

Rođenjem djeteta započinje njegov proces razvitka i oblikovanja, započinje odgoj.

Znanstvenici koji se bave proučavanjem ljudskog ponašanja odavno su shvatili kako funkcioniranje cijele obitelji kao sustava značajno utječe na ponašanje i razvoj djeteta. Obitelj je složena i povezana cjelina koja se sastoji od svojih podsustava, a zajedno su dio šireg socijalnog sustava (Zbodulja, 2014).

Brojna istraživanja dovela su u vezu različita ponašanja roditelja s kasnijim razvojem djeteta te razvojem psihopatologije kod djece. Iako postoje različiti teorijski i metodološki pristupi te mnogi čimbenici koji utječu na roditeljsko ponašanje, dokazana je značajna stabilnost individualnih razlika u ponašanju roditelja prema djeci tijekom vremena (Collins i Russell, 1991). Rađena su vrlo temeljita longitudinalna istraživanja u kojima su se pratila djeca od ranog djetinjstva do srednjoškolske dobi kako bi se ustanovili učinci različitih roditeljskih stilova na djecu (UNICEF).

Stilovi roditeljskog ophođenja temelje se na dvije dimenzije: roditeljskoj toplini i roditeljskoj kontroli.

postavljanje granica u odgoju

U interakciji i svakodnevnom bivanju s djetetom roditelji pokazuju emocionalnu angažiranost spram djeteta. Kontinuum topline proteže se od ljubavi i ohrabrivanja, preko iznimno ograničenog iskazivanja emocija, do hladnoće i odbijanja djeteta.

Dimenzija roditeljske kontrole odnosi se na postupke kojima roditelj provodi nadzor, disciplinu i upravlja djetetovim osjećajima. Na drugom kraju dimenzije je roditelj koji zanemaruje dijete te se ne uključuje u njegov odgoj. Iz kombinacije navedenih dimenzija proizlaze roditeljski stilovi (vidi sliku).

postavljanje granica u odgoju

Dijete od rođenja istražuje, znatiželjno je, isprobava, testira. To je tako jer je upravo takvo ponašanje u ljudskoj prirodi. Roditelji dobro znaju da nisu svi „istraživački pothvati“ djeteta zabavni i poučni, već nerijetko budu opasni. Kao takvi, oni su prilika za učenje djeteta o pravilima, odnosno onome što je dozvoljeno i prihvatljivo raditi te onome što nije dozvoljeno raditi, odnosno što je neprihvatljivo ponašanje. Kako bi dijete shvatilo i naučilo što se od njega traži, potrebno je utvrditi granice u odgoju te ih primjenjivati na pravilan način.

Uglavnom je još uvijek uvriježeno mišljenje da se dijete ponaša na određeni način jer je „zločesto“, odnosno da nepoželjno ponašanje radi namjerno. Od iznimne je važnosti da roditelji, odgajatelji, skrbnici i drugi koji su u bilo kakvoj interakciji s djetetom shvate da dijete djeluje na određen način iz osobnih neadekvatno zadovoljenih ili nezadovoljenih potreba.

Ako dijete iskazuje nepoželjna ponašanja, to samo znači da u tom trenutku ne zna za drugačije oblike komunikacije onoga što osjeća i što mu se u tom trenutku događa. Takva ponašanja djeca smatraju najefikasnijim sredstvom komunikacije i dobivanja onoga što žele. Dakle, radi se o tome da određeni dijelovi dječjeg mozga nisu dovoljno razvijeni u smislu kapaciteta za zrelija ponašanja i trebaju našu pomoć kako bi ostvarili potencijal dobrog ponašanja (Kuljiš, 2013).

postavljanje granica u odgoju

Izlaskom iz obiteljskog doma, socijalizacijom i upoznavanjem novih stvari, najčešće počinju problemi u ponašanju djece. S obzirom na to da dijete sebe smatra centrom svijeta, što je dio razvojnog procesa, nerijetko reagira impulzivno, agresijom i nepoštivanjem tuđih osjećaja. U tim trenucima potrebno je postaviti granice koje su jasne, čvrste i razumne. Uzimajući u obzir da je dijete cjelokupno biće, bitno je utvrditi iz čega proizlazi određeno ponašanje i u tom trenutku prihvatiti dijete i dati mu do znanja da ga se razumije.

“Kada se djeca najgore ponašaju, tada najviše trebaju našu pomoć jer sami ne znaju drugačije.” Tea Knežević, psihoterapeutkinja

Kroz razgovore s roditeljima o temi uspostavljanja granica i načina na koji roditelji to rade bilo je zanimljivo uočiti da niti jedan roditelj nije prepoznao prvi, a najvažniji korak pri uspostavljanju granica. Pretpostavka zašto je tome tako leži u činjenici da društvo, pa tako i roditelji, djecu smatraju „materijalom za oblikovanjem“, a ne cjelovitim bićem koje ima svoje osjećaje i težnje.

Tako smo mi odgajani, tako su odgajani naši roditelji i generacije prije njih.

Novim teorijama i spoznajama utvrđeno je da priznavanjem i prihvaćanjem djetetovih osjećaja otvaramo put za uspješnu suradnju s djetetom, a poruka koju mu šaljemo je „ja sam tu, čujem te i važno mi je kako se osjećaš“.

Shodno navedenom, prvi korak u postavljanju granica je priznavanje djetetovih osjećaja. Tek nakon toga slijedi komuniciranje granice – kratko, jasno, jednosmisleno. Kako bismo uskladili djetetove potrebe s našim potrebama i u skladu s (potencijalno opasnom) situacijom, potrebno je djetetu pružiti alternative nepoželjnom ponašanju, što je treći korak u uspostavljanju granica. Pritom treba imati na umu da alternative budu u skladu s razvojnom dobi te da se ponudi nešto što je djetetu prihvatljivo i što inače voli.

postavljanje granica u odgoju

Za svaku novu vještinu koju učimo i želimo primijeniti potrebna je vježba i ustrajnost. Djeca su različita i nekome će biti potrebno dva puta ponoviti pravilo, dok će drugima trebati i puno više. Potrebno je imati na umu dostupne kapacitete svog djeteta, ali i osobne kapacitete.

Isto tako, kako bi vas dijete shvatilo ozbiljno i zaista naučilo da su granice važne i koje su granice važne, nužno je biti dosljedan.

Tako dijete razumije posljedicu i usvaja novo, prihvatljivo ponašanje. S druge strane, roditelji ne bi trebali biti prestrogi prema sebi, sasvim je jasno da u svakodnevici nemamo uvijek energije i kapaciteta ponašati se najbolje moguće i baš svaki put reagirati u skladu s novo naučenom vještinom. Djeca jesu kao spužve i roditelji jesu prvi i najvažniji modeli svojoj djeci, no važno je i biti autentičan.

Ako na dječju nepodopštinu reagiramo frustracijom, vikom i tučnjavom, dijete će usvojiti to ponašanje i smatrat će da je u redu svaki puta kada je ogorčeno i frustrirano ljutiti se i vikati. No, ako vam se i dogodi da nakon desetka puta primjene vještine adekvatne uspostave granica, koji put i reagirate na nepoželjan način ne znači da sav trud pada u vodu. Dovoljno je da djetetu iskomunicirate svoju reakciju, ispričate se i naglasite važnost adekvatnog reagiranja u sličnim situacijama.

„Samo je jedan način da odgojite dijete i stavite ga na pravi put, a taj je da i sami idete njime.“ Abraham Lincoln

Biti roditelj nije lako, no radeći na vještinama adekvatnog odgoja i ophođenja prema djetetu raste vaš self. Postajete bolja osoba, ne samo svom djetetu, već i okolini te samima sebi.

Akademija za roditelje A+ osim radionica, nudi i usluge individualnog savjetovanja te usmjeravanja roditelja u njihovoj roditeljskoj ulozi. Voditeljice Akademije imaju iskustva i sa širokim spektrom emocionalnih, socijalnih i ponašajnih teškoća u dječjoj populaciji te Vam stojimo na raspolaganju za sve upite.

Naučite kako dijete psihološki sazrijeva i doživljava svijet oko sebe na sljedećoj radionici koja će se održati 05. svibnja 2018. u 9:30 h, u prostorijama Društva psihologa Varaždin.
Prijave zaprimamo do 03.05.2018., na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Dobro nam došli!

Autorica članka: Monika Melnjak, mag. psych.
Fotografije: „AZRA+“ – Akademija za roditelje A+

Literatura:
1. Collins, W. A. i Rusell, G. (1991). Mother-child and father-child relationships in middle childhood and adolescence: A developmental analysis. Developmental review, 11(2), 99-136.
2. Kuljiš, T. (2013). Jesu li djeci potrebne kazne?
3. Pregrad, J. i sur. (2007). Za sigurno i poticajno okruženje u školama – priručnik. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
4. Zbodulja, S. (2014). Utjecaj roditeljskih stilova odgoja na ponašanje djeteta. Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, Katedra za socijalnu medicinu i organizaciju zdravstvene zaštite.

Koristimo kolačiće

Kolačiće (eng. cookies) koristimo kako bismo Vam pružili što bolje korisničko iskustvo, prikaz sustava navigacije i sl. Također koristimo i Google Analytics, koji sam, kao i mnoge druge stranice - koriste kolačiće.
Za više informacija pogledajte dokumente iz EU direktive za e-Privacy.

Nastavkom korištenja stranica slažete se da možemo postavljati ove vrste kolačića na vašem uređaju/računalu.

U redu Izbriši kolačiće