Kako djeca tuguju?

Uto, 30.4.2019.

Promjene nas okružuju. Lišće pada s drveća, životinje izumiru, rođendani dolaze i odlaze, ljudi odlaze i ljudi umiru. Gubitak je dio naše svakodnevice, a ipak ne dopuštamo sebi da zaista priznamo osjećaje koji mogu doći s tim promjenama.

Nedavno me je jedna kolegica pozvala jer je željela znati kako razgovarati s učenicima jer su u razredu imali smrtni slučaj. Pitala sam je što bi ona željela reći učenicima i koju prouku im želi prenijeti? Objasnila mi je da im želi pomoći da osvijeste gubitak i da im želi reći kako je vrlo moguće da će vidjeti neke od svojih prijatelja tužne i uplakane. Također je željela dati učenicima dopuštenje da se osjećaju tužno.

Nakon što mi je objasnila što im želi podijeliti, bila je nevjerojatno suosjećajna i otvorena srca. Upitala sam je: "Što ako se dijete ne osjeća tužno?" Pogledala me na trenutak pomalo zbunjeno. Što ako dijete osjeća olakšanje ili ljutnju ili zbunjenost ili ništa? Što s tim osjećajima? Shvatila je što joj pokušavam reći.

Nastavile smo razgovarati koliko zapravo dajemo djeci dopuštenje da osjete cijelu paletu osjećaja koji se mogu pojaviti uslijed gubitka.

Istina je da prilikom gubitka nekoga bliskog dolazi do mješovitih emocija. Budući da gubitak predstavlja završetak odnosa s nekom osobom to moće izazvati tugu, ljutnju i žaljenje. Koristimo razna ponašanja kako bi što duže zadržali sjećanje na osobu koju smo izgubili. Često je jako teško reći zbogom I pustiti.

kako djeca tuguju
Foto: Depositphotos

Djeca također to doživljavaju. Možda se uzrujaju svaki put kad se moraju oprostiti od određenih ljudi u njihovim životima, i pitaju se kada će ih ili hoće li ih ikada više vidjeti. Možda provode vrijeme doslovno odbrojavajući dane, sate i minute do ponovnog susreta. Možda sanjaju da će jednog dana moći vidjeti osobu koju su izgubili, makar i na trenutak. Možda su njihova srca ispunjena žaljenjem jer nikada nisu rekli što im je u srcu. Možda svaku noć nose roditeljevu košulju jer ih podsjeća na zagrljaj koji više nikada neće moći dobiti od tog roditelja.

Svi ti osjećaji i iskustva se u većini slučajeva smatraju prihvatljivim dijelom procesa tugovanja. To su oni o kojima „dopuštamo“ da razgovaramo. Ali što je s drugim osjećajima? „Dobri“ osjećaji koje donosi gubitak? Gubitak može donijeti olakšanje i, da, čak i radost. Što je s djetetom koje osjeća zahvalnost jer je preminula osoba koja je dugo bolovala? Što je s olakšanjem koje dolazi kada više ne trebate brinuti o nekome tko je dugo bio nevjerojatno bolestan? Što je s djetetom koje sada zna da više ne mora slušati mamu i tatu kako se svađaju?

Živimo u kulturi koja podupire vjerovanje da je stupanj žalovanja uslijed gubitka odraz povezanosti s osobom koju smo izgubili.

Stoga ne čudi što se nitko ne bavi i ne pridaje pažnju takvom drugačijem iskustvu. Za djecu je najvažnije dati im dopuštenje i objašnjenje za cijeli spektar emocija koje im se mogu javiti. Ako im to ne dopustimo djeca se mogu početi osjećati loše zbog svog iskustva te blokirati emocije vjerujući da ako nisu tužni ili uznemireni to znači da im nije stalo a to može dovesti do najvećeg gubitka – gubitka povezanosti sa samim sobom.

Napiši komentar
Komentirajte prvi!

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće