Odnos majke i oca
Foto: Depositphotos

Odnos majke i oca

Pon, 27.3.2017.

Iako svi mi imamo idealizirane projekcije obiteljskih odnosa, pokušat ću, iz vlastite perspektive, ukratko proanalizirati što nosi i predstavlja kontekst međusobnog odnosa majke i oca unutar obitelji. Odmah na početku mogu postaviti i zaključak ovog članka, a to je činjenica koju vjerojatno svi osjećamo kao ključnu i neizostavnu - odnos roditelja zasniva se na ljubavi. Ako nema ljubavi, nema povezanosti, nema sreće, nema kretanja... Ljubav je utkana u naš ljudski korpus kao svojevrsni arhetip, pra-slika, možda i najbitniji original svih kasnijih varijacija i preslika kroz koje se realizira ljudska suština. Iz ove činjenice proizlaze dva zaključka - prvi, da vjerojatno postoji original koji nosi svijest izvorne, apsolutne, beskompromisne i bezuvjetne ljubavi i da tu svijest na neki način možemo dostići te drugi zaključak, da se u našim životima pojavljuju različiti, uvjetno rečeno "podtipovi" ljubavi, kao preslike ili otisci tog apsolutnog originala, bolje rečeno segmenti cjeline koji u većoj ili manjoj mjeri daju osjećaj originala.

Ustoličenje ljubavi

Intiman odnos muškarca i žene započinje zaljubljenošću kojom dvoje ljudi stavlja na kušnju vlastite ego-vrijednosti, prvenstveno kroz priliku da se shvati kako istinska individualnost i osobnost na neki način ne može egzistirati mimo međudjelovanja s drugim ljudima. Zaljubljenost nosi energiju početnog zbližavanja dvaju polova, muškog i ženskog, u kojima se ogleda, s jedne strane bezuvjetnost (postojanost) majčine ljubavi i s druge, beskompromisnost (snaga, volja) očeve ljubavi. Zapravo, ustoličenjem iskrene zaljubljenosti već kreće proces razvoja viših značenja ljubavi. Postupcima i procesima unutar veze, muškarac i žena, sve konkretnije traže jedno od drugog - zajedništvo. Jer zajedništvo je uvijek dispozicija u kojoj se mogu spojiti pozicije dvaju individualnih polariteta, to je točka potencijala koja se ostvaruje samo ako unutar veze uspijemo uvijek iznova osjećati i stvarati nove razine na putu do istinski cjelovitog odnosa.
Roditeljstvo proizašlo iz iskrene zaljubljenosti, u mojim promišljanjima, predstavlja oblik duhovnog međusobnog opunomoćenja dvaju pojedinaca, žene i muškarca, da zajednički stvaraju kroz proces daljnjeg osvješćivanja duhovnih potencijala, usmjerenog prema apsolutnoj slici ljubavi.

Nova razina započinje začećem, snažnom silom koja stvara novi život iz dvije spojene svijesti. U roditeljstvu je, kao i u bilo kojoj životnoj realizaciji, bitno prepoznati proces koji može djelovati kroz integraciju i/ili dezintegraciju. Ego pozicije koje su utvrđene kroz procese odrastanja i stvaranja ličnosti, u poziciji roditelja moraju doživjeti određeni stupanj transformacije prema osjetilno građenoj suštinskoj osobnosti. Dezintegracija djeluje u smjeru prividnih snaga ličnosti koje su stvorene na temeljima svih ekstrema i međupozcija ego-moći do ego-nemoći. Integracija djeluje u smjeru prave, iskrene (nelažuće), neobmanjujuće i svjesne prirode bića koje je spremno bezuvjetno djelovati na dobrobit sebe i drugih. Promatrati sebe kao roditelja, za mene je izazov kretanja prema osvješćivanju viših razina međudjelovanja s okruženjem. Uvijek je dobro krenuti od sebe, ali u roditeljstvu ta pozicija kretanja mora se iz ego-ličnosti preseliti u prostor svjesne i čvrste osobnosti jer u protivnom sile dezintegracije počinju djelovati u svim smjerovima. Samo iz čvrstog osobnog centra koji je spreman realizirati više potencijale ljubavi možemo osvješćivati sami u sebi i djelovati integrirajuće prema partneru i djeci. Kao i svako kretanje i ovaj put je težak, sa sobom nosi terete rasta, razvoja, ali i prepoznavanja onoga što smo u procesu vlastitog odrastanja i odgoja od strane svojih roditelja i okruženja primili i pospremili u podsvjesnu bazu. Čini mi se da prečesto vlastite strahove, neodlučnosti i obrambene mehanizme preslikavamo na djecu i partnera. Zato je od izuzetne važnosti da u procesu roditeljstva stalno preispitujemo vlastitu poziciju, razmišljanja, reakcije i djelovanja.

Sigurnost

Što to u praksi odnosa roditelja znači? Dijete je nakon začeća smještano u zaštitnički svijet svoje majke. Ono što u tom trenutku djeluje je neizmjerna utjeha i visoka razina bezuvjetnosti davanja vlastitih resursa koju majka prvo daje djetetu u svome tijelu, a nakon toga i novorođenčetu kroz neposredan odnos. Mnogi u novije vrijeme propitkuju i aktivno traže ulogu i položaj oca, kako u trudnoći tako i u prvom periodu naklon rođenja. Polaritet majčine ljubavi reprezentiran neprestanom pažnjom procesu trudnoće i novorođenom djetetu, treba ravnotežu u očevoj volji i namjeri da pažnju snage ljubavi usmjeri - prema majci. Krivo je misliti da je očeva uloga u ovom procesu sporedna ili nevažna, ona je jednako bitna kao i majčina. Ne govorim to zato da bi se položaj muškarca umjetno napuhavao u možebitnim raspravama na relaciji muško ženskih prava i položaja, već zato da potaknem razmišljanje o neizostavnoj potrebi majke da bude bezuvjetno prihvaćena i voljena u najbližem okruženju kao i njezino dijete od nje same. Smatram da zemaljski život neupitno počinje najkasnije začećem, što znači da već u tom trenutku ljubav koja djeluje na relaciji majke i oca ostavlja presliku na budućoj svijesti djeteta. Ako se već u tom periodu ostvari daljnja transformacija odnosa ljubavi majke i oca, sama trudnoća, kroz međusobni odnos, može biti veliki korak u duhovnom sazrijevanju uključenih pojedinaca. Dati podršku majci kroz pažnju, utjehu, razumijevanje i trud, velika je stvar za oca i, iako se čini samopodrazumijevajuća, ona iziskuje fokusiranu svjesnost kroz smirenost, povjerenje, proučavanje i traženje rješenja, uključenost u razgovor i sl.

Temelj ljubavi koji se stvara u trudnoći i neposredno nakon rođenja, dobra je podloga za ulazak u daljnje razvojne faze djeteta. Ljudi posjeduju poseban radar koji ne percipira samo verbalnu komunikaciju već i sve one skrivene neverbalne, mentalne i psihičke forme koje se pojavljuju u njihovom okruženju. Svi to znamo kroz intuiciju i osjećaje, no djeca su posebno osjetljiva i prijemčljiva za ono oku nevidljivo. Svaki emotivno nabijen potencijal koji se pojavljuje u obitelji između roditelja, (in)direktno se prenosi na dijete. Dijete je bez roditelja izgubljeno, ono doslovce ne može bez roditeljske zaštite preživjeti pa intuitivno prepoznaje majku kao primarni i oca kao sekundarni životni štit, odnosno - sigurnost. Svaka situacija u odnosu majke i oca koja odstupa od zajedništva i ljubavi, u djetetu intuitivno pokreće strah jer je usmjerena na dezintegrirajuće djelovanje primarne zaštite i osjećaja sigurnosti. I ovdje možemo već govoriti o višim realizacijama svjesnosti jer kao roditelji moramo početi vrlo aktivno spoznavati što je to djelovanje iz ljubavi, a što nije - bez obzira na naša trenutna emotivna i mentalna stanja.

Male stvari

Male stvari čine razliku, način reagiranja, podrška partneru npr. kada je dijete bolesno i sl. Ako otac u svom mentalnom sklopu nikada ne osjeti potrebu pospremiti posuđe ili staviti rublje u perilicu ili barem s vremena na vrijeme zahvaliti majci na pruženoj "podrazumijevajućoj" podršci obiteljskog korpusa, kako očekivati od djece da sami budu svjesni potrebe promišljanja uloga u budućim odnosima. Ako su uloge u obitelji kao nekim tajnim dekretom već unaprijed određene, a i sami ih svojim ponašanjem još više utvrđujemo bez promišljanja, onda od početka djeci nesvjesno namećemo jednake konstrukte.

Dodiri, nježnost i dragost koje izmjenjuju majka i otac čine se nevažnima, lako ih zaboravljamo u užurbanosti i emotivnoj razjedinjenosti, no to ne umanjuje snagu i potrebu ovih jednostavnih i bezvremenskih trenutaka, pogotovo ako dolaze kao osjećajna nadogradnja iskrenosti i podrške. Upravo ta dragost može biti neverbalni medij indirektne komunikacije ljubavi prema djeci u svakodnevnim situacijama.

Ponavljam, uvijek bi trebalo imati na umu da u zajedništvu roditelja djeca prvenstveno osjećaju svoju sigurnost. I tu se ne treba ograničiti samo na zajedništvo u odgoju i pažnji prema djetetu, već i na najširi mogući kontekst životnog djelovanja iz pozicije ljubavi. Način na koji roditelji zauzimaju stavove i komuniciraju o poslovima s kojima se bave, ljudima s kojima se druže i surađuju te uspjesima i problemima na koje nailaze, odražava se na svjesnost djece o vlastitim mogućnostima. I upravo u tom procesu ogleda se naša duhovnost - ako je realiziramo u širokom spektru djelovanja, ona će se prenijeti na samostalnost, razboritost i balansiranost naše djece, a oni ekstremi koji se pojavljuju kao dijelovi djetetove psihe, jednostavnije će se prepoznati i premostiti u obiteljskom krugu.

Razlikovanje

Kako dijete raste, sve više u prvi plan dolaze odjeci naših direktnih odnosa. Sve više postaje bitno - razlikovati. Ljubav se ovdje realizira kroz našu mogućnost razlikovanja onoga što smatramo da je vrijedno u razvoju djeteta i onoga što smatramo sputavajućim, na svim razinama. Često su te granice nejasne ili čak nevidljive jer radimo iz svoje (nesavršene) svijesti pa je potreban dodatan trud i napor kako bi se prvo radilo na vlastitom osvješćivanju te paralelno moglo razlikovati. Prepoznati da jednostavniji putevi koji vode nepromišljanjem situacija i sadržaja koje nudimo djeci samo zato što nose neku od prihvatljivih (često konzumerizmom poticanih) etiketa ili ih možemo jednostavno kupiti, ne znače automatski i težnju istinskom ispunjenju djeteta.

U svim kasnijim fazama odrastanja djece, uloge majke i oca poprimaju sve više dodirnih točaka jer se djetetova osobnost sve više miješa i utvrđuje s do tada primljenom mentalnom i duhovnom podlogom obiteljskih odnosa i utjecaja okruženja.

Biti roditelj nosi potencijal aktivne uloge razlikovanja konstruktivnih od destruktivnih utjecaja na djecu. Ovaj potencijal sve je više vidljiv kroz vrijeme i stvaranje ličnosti djeteta, kada se naše ukorijenjene pozicije počinju preplitati s individualnom osobnošću djeteta prelijevajući ih u podsvjesne forme. Nadalje, odnos iz ljubavi dobiva lice beskompromisnog djelovanja kroz promišljanje vlastitih reakcija i stavova. Muškarac i žena u zrelom odnosu razlikuju uzroke svojih emotivnih stanja i prepoznaju djelovanja iziskivana prikrivanjem vlastite slabosti, od onih motiviranih stvarnom željom da čine svoj maksimum na dobrobit djece. Pod slabostima smatram sve ono što nas određuje u rasponu želje za dominacijom pa sve do nemoćnih poriva za nedjelovanjem, bijegom, samosažaljenjem i raznih oblika okrivljavanja, optuživanja te agresije. I jedan i drugi ekstrem vode ili u eksplozivnost emocija ili u indiferentnost tj. razna spiralna međudjelovanja ovih pozicija.

Odgovornost

U tom procesu posebno postaje vidljivo značenje izgrađenog zajedništva majke i oca tj. duhovne podloge odnosa. S jedne strane životne situacije traže odlučnost da se promišlja, istražuje i stvara kroz snažne individualne pozicije, a s druge strane zajedničku rezonanciju osjećaja kroz koje dobivamo intuitivni poticaj da činimo na dobrobit sebe i okruženja.

Odgovornost roditeljstva se ne prebacuje na partnera, već se preuzima, uz dužnu svjesnost obje strane da odluke koje donosimo utječu na daljnje zbližavanje ili razilaženje životnih puteva. Sva ona (retorička) pitanja tipa zašto ovo nije napravljeno ili zašto je ovo baš tako kada ja stalno govorim da to ne treba biti tako, najčešće upućujemo zapravo sami sebi. Težina ili lakoća životnih situacija zbir je svih vidljivih i nevidljivih okolnosti, ali uvijek imamo mogućnost, ako ništa drugo, svjesno zaustaviti silu destrukcije da se raspršuje po okruženju. Ako preuzimamo odgovornost, vrlo brzo na vidjelo dolaze pozadinski problemi, a paralelno se i osvješćuju rješenja, kako kroz intimne impulse tako i kroz namjeru uzajamne potpore. I ovdje više nema prikrivanja, svaka neiskrenost volje i namjere prema sebi i drugima novi je pečat na ličnosti djece i partnera, ali i svaka iskrena težnja duhovnosti vodi nas do otvaranja spoznaja o sebi i dubljim potencijalima koje nosimo kao ljudska bića.

Živjeti u zajednici muškarca i žene, biti roditelj, put je našeg izbora, ali čini se i prirodna instanca razvoja. Ako smo već izabrali taj put, neka bude mudar, duševan i plemenit. Tada ćemo sigurno prepoznati prilike da djelujemo svojim duhovnim potencijalima iz pozicija svijesti bliskijih izvornim, apsolutnim poimanjima bezuvjetne ljubavi, i prema drugoj djeci i roditeljima izvan vlastitog obiteljskog kruga.

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće