Veseli smješko iz Anine lijeve tenisice

Pet, 15.12.2017.

„Ne, nije mi teško stajati uz košaricu u trgovačkom centru!“, odgovorila sam taj dan prijateljici. „Znam da će svaka ova sitnica koju je netko odvojio od sebe, nekome uljepšati ovaj Božić“, kažem joj.

„Ali stojiš već pola sata, a toliko malo se skupilo“, odgovori mi ona i spusti u košaricu dvije čokolade za kuhanje, orahe i oblatne. Ipak, u sljedećih dva sata, košarica se napunila raznim namirnicama koje će ove blagdane razveseliti sedamdesetak zagrebačkih obitelji.

Kasnije, dok smo u našem prostoru mi volonterke slagale po policama donirane namirnice, pričale smo o našim motivacijama, zašto volontiramo, zašto nas to veseli. Da, zaista te vrijeme koje odvajaš za druge čini sretnijom osobom. I voljela bi da ovo potakne sve koji me ponekad čitaju da svoje vrijeme ponekad poklone drugima. Ne treba to uvijek nužno biti novac ili materijalna stvar. Možete zaista nekome pokloniti samo svoje vrijeme, a ponekad čak i osmijeh puno znači. Stvarno nije teško stajati uz košaricu i motivirati ljude da doniraju samo jednu namirnicu.

Osim što volontiram u jednoj zagrebačkoj humanitarnoj udruzi koja zagrebačkim obiteljima u teškom materijalnom i financijskom situaciji pomaže namirnicama i higijenskim priborom, često svoje vrijeme odvojim i u drugim životnim sferama. Recimo, moja tvrtka redovito svake godine organizira neku humanitarnu akciju za djecu iz dječjih domova. Jedne godine smo mogli jedno dijete odvesti u kino na crtić.

Većina te djece nikada nije bila u kinu. Većina te djece nikada nije jela kokice iz velike kartonske kutije na kojoj je nacrtan Mickey Mouse. Većina te djece nikada nije popila sok iz velike kartonske čaše s debelom slamčicom na sredini. Većina nas nikada nije vidjela koliko velike i sjajne mogu biti dječje oči kada im pružite samo obične, slane kokice i sok, a oni vas s nevjericom pitaju: „Što je to sve samo za mene?“

Da, isplati se odvojiti svoje vrijeme, tih dva sata i tih tridesetak kuna za te oči, za taj osmijeh, za zagrljaj i hvala koji dobijete prije nego se rastanete. I da, jako često ćete nakon toga poželjeti opet nekako usrećiti jedno takvo dijete. Hoćete, vjerujte mi. Totalno je zarazno pomagati drugima.

veseli smjesko iz anine lijeve tenisice

Jedne godine smo vodili djecu iz jednog dječjeg doma na kazališnu predstavu i mogli smo cijelo jutro provesti s njima. Dogovor je bio da im smijemo kupiti i poklone. Moje dijete je poželjelo tenisice. I tako ja i ona prije predstave šećemo trgovačkim centrom i gledamo izloge.

„Ana, ako vidiš neke koje ti s baš jako sviđaju, reci mi. Budemo pitale tetu prodavačicu da li imaju tvoj broj, pa ako imaju, kupit ćemo ih. Ok?“, kažem joj blago.
„Može!“, sva ozarena mi odgovori.
Prođemo mi centar uzduž i poprijeko, iz nje ni glasa. Ispred svakog izloga, velike oči, širom otvoren pogled, širok osmijeh i muk. Savršena tišina.
„Ana, sve smo obišli. Što nisi našla ni jedne koje su ti lijepe?“, upitam je.
„Jesam, skoro sve su mi lijepe“, kaže ona.
„Dobro, a koje od svih njih najviše želiš?“, upitam je.
„One koje će biti samo moje“, odgovori mi ona i spusti pogled.
Srce mi se stisnulo na veličinu zrna riže. Gutala sam suze da ih ne vidi. Borila sam se zadnjim atomom snage da suze ne krenu trčati niz moje obraze. Sagnula sam se, uhvatila sam je za ramena i uspjela prozboriti: „Ana, ovo će biti samo tvoje tenisice, obećam ti!“
Prošetale smo centrom još jednom i kupile jedne prekrasne crvene Starke. Kad ih je ugledala u izlogu, usnice su joj se razvukle u prekrasan osmijeh i znala sam da je to to. Naravno, Starke su morale odmah biti na nogama. Pogledale smo predstavu i sjele smo još na sok i čavrljale o svemu, prije nego je odgajateljica došla po nju i ostalu dječicu. Saznala sam da povremeno vikendom ide u jednu udomiteljsku obitelj koja ima još četvero djece. Od njih često dobiva odjeću i obuću ili to dijeli s njima.
„Ana, skini tenisice na trenutak molim te“, kažem joj.
Zbunjeno me pogleda, ali ih skine. Iz torbe izvadim crveni marker kojim sam to jutro svojem sinčiću na čizmicu za svetog Nikolu napisala njegovo ime i ostavila u vrtiću. Tete su nas molile, jer će ih iznenaditi slatkišima. Podignem njene tenisice i na bijelom potplatu sa svake strane napišem ANA, a s unutarnje strane smajlića.
„Evo Ana, sad si sigurna da su samo tvoje, zar ne?! A smajlić ti je da svaki put kad ih obuvaš ili skidaš pomisliš na mene i kako sam sretna što sam te upoznala“, kažem joj.
Ona se nagne, čvrsto me zagrli i izusti: „Hvala teta. Jako te volim!“

veseli smjesko iz anine lijeve tenisice

Eto, to su oni trenuci kad shvatite zašto je dobro činiti dobro.

Kao i svaki trenutak koji sa svojim kolegicama iz udruge provedem pakirajući i razvažajući poklone djeci, čiji roditelji nisu u mogućnosti priuštiti im sretan Božić. Svaka fotografija njihovog zagrljaja, veseli uzvik sreće, suza radosnica koju nam njihovi roditelji pošalju, dok im djeca raspakiravaju poklone ispod jelke. Zbog toga je i naš Božić veseliji.

Ta djeca možda nikada neće saznati da te poklone nije donio djed Božićnjak, nego tamo neke tete Mraz, ali tete Mraz će uvijek znati koliko su njihovi roditelji taj dan odahnuli i bili sretni. I kad vam iz čistog mira, usred noći, na vaš mobitel stigne poruka „hvala Vam što ste naš anđeo“, znadete da činite pravu stvar.

Jer nije uopće teško biti nečiji anđeo. Puno teže je proći pored nekoga tko vam je pružio ruku, a vi mu niste ostavili rukavicu da mu bude lakše prositi. Budite nečiji Božićni anđeo.

Fotografije: Depositphotos

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće