Istanbulski poučak
Foto: Depositphotos

Istanbulski poučak

Uto, 22.5.2018.

S obzirom na trenutak kada se u mainstream medijima munjevitom brzinom vrti predstava zvana "za i protiv Istanbulske konvencije" uz epilog ratificiranja iste u Hrvatskom saboru, nije na odmet, u jeku spomenute senzibilizacije, nakratko skrenuti pozornost na nekoliko, po meni, ključnih premisa vezanih za Istanbulsku konvenciju. Istanbulska konvencija (službeno: Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; dalje u tekstu: Konvencija) općeniti je dokument koji na birokratski način daje pravne okvire društvenog fokusiranja pažnje na temu neravnopravnog statusa žena, razne oblike nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja. No stvari navedene u tom dokumentu mogu se čitati i između redaka pogotovo ako se u obzir uzmu dijelovi šireg, ne osobito kompliciranog, mozaika. Svakome tko je zainteresiran može i sam pročitati tekst Konvencije koji je dostupan na internetu.

Za početak rekao bih i zaključak ovog teksta, a to je da se prečesto umjesto promišljanja šire slike i rješavanja problema na njihovom izvoru, rađaju novodobni konstrukti i uvjerenja koji su građeni na blokadama, buntu i nepoznavanju vlastitih izvornih bioloških i psiholoških potencijala. Uzmimo u obzir sljedeće činjenice:

  1. Globalni svjetski utjecaji moći stvaraju već tisućljećima konstantno okruženje sile i nasilja, koje se jednostavno može opisati riječju - zlo;
  2. Izvedenica prethodnog zaključka je dugotrajna pozicija čvrstog patrijarhalnog mentaliteta na globalnoj razini, koji se nedvojbeno reflektira kao dominacija muške pozicije nad ženskom na svim razinama, iako zlo ništa manje ne pogađa i muškarce, dapače, programiranje uma sveprisutnim nasiljem i zlom kroz razne medije i modele funkcioniranja vlasti, zajednica i cijelih društava ne ostavlja puno prostora nikome;
  3. Nasilje posebno pogađa djecu koja su u ogromnom broju često i konstantno subjekti radnog i seksualnog zlostavljanja, no većina ljudi koji žive u koliko toliko normalnim uvjetima uopće nema konkretna saznanja o tim temama i ne traži načine vlastitog djelovanja u smjeru osvješćivanja ovog i srodnih problema;
  4. Uz djecu, žene su kroz seksualno iskorištavanje pogođene u svim društvima, negdje čak uz apsolutni društveni konsenzus, a negdje manje vidljivo, no vrlo prisutno;
  5. Abortus je nedvojbeno suštinski suprotan ljudskom poimanju bića i razvoja, no uslijed dugotrajnog djelovanja zla na otupljivanje percepcije ljudi i zanemarivanja uzroka i posljedica međuljudskih odnosa, učvršćuje se kao slobodarska norma prihvatljivog ponašanja u kojoj su, s biološkog, psihološkog, antropološkog, duhovnog i svih ostalih stajališta svi ipak apsolutni gubitnici.
  6. Uz programiranje nasilja, programiranje seksualnosti je blizak i vrlo raširen model funkcioniranja zla, u nekim društvenim sustavima eksplicitno, a u nekima prvenstveno putem suvremenih oblika zabave te korporativne industrije što pogađa sve ljude, a vrlo perfidno i subliminalno ciljaju se djeca od najranije dobi jer su tako „izbrušeni“ pojedinci u djetinjstvu, ako ništa drugo, kasnije u životu dobri kupci s kojima se vrlo jednostavno manipulira na emotivnoj razini. Dobro je pogledati kratku studiju profesora dr. Zlatka Miliše o temi subliminalnog utjecaja na djecu, pdf možete skinuti ovdje: https://hrcak.srce.hr/106397;
  7. Tehnološki napredak u posljednjih 50 godina stapa se s filozofijom eugenike / transhumanizma koja često, bez javne rasprave i pristanka društva, gradi nova redefinirana poimanja međuljudskih odnosa, odnosa pojedinaca prema samima sebi, odnosa prema prirodi i manipulacijama s prirodom (geoinženjering, genetske manipulacije) te inkorporiranja tehnologije u ljudsko postojanje, a sve pod etiketama napretka i unaprjeđenja kvalitete života;
  8. Sve navedeno konstantno se pretapa iz šireg društvenog konteksta u kontekst mikrookruženja i obitelji, a upravo te uzročno posljedične veze naše psihologije i međusobnih odnosa dovode do neprepoznavanja kako konteksta u koji smo uronjeni tako i do pomanjkanja osobnih stavova i djelovanja izgrađenih na znanju i spoznaji.

Duševnom pojedincu trebalo bi, bez ikakvih posebnih objašnjenja, biti jasno i prihvatljivo ne poticati i ne upražnjavati bilo kakav oblik nasilja i represije pa tako i obiteljsko nasilje te agresiju prema ženama.

Već sama činjenica da prolaze stoljeća i tisućljeća u kojima je sasvim normalno iz geopolitičkih egoističkih potreba sravniti bilo koju državu sa zemljom, poubijati desetke tisuća i protjerati stotine tisuća ljudi bez puno objašnjenja i potrebe za pravom revizijom uzroka i posljedica, daje za naslutiti da je problem postojećeg zla i nasilja koje to zlo producira na Zemlji daleko dublji i korjenitiji od svih preslika tog nasilja koje se javljaju na mikrorazini - u socijalnim, političkim, vjerskim modelima, lokalnim zajednicama, obiteljima i sl. Iako je u nazivu Konvencije predložena riječ "sprečavanje" nasilja, sam tekst Konvencije gotovo da nema niti jedne riječi koja bi dala naslutiti gdje se nalaze uzroci globalnog zla i kako norme i procesi producirani od strane zla utječu na svijest i ponašanje ljudi pa tako i na odnose žena i muškaraca te odnose unutar obitelji, posljedično i odnos čovjeka kroz odrastanje prema vlastitoj biološkoj, psihološkoj (duševnoj) i društvenoj poziciji. Konvencija, s druge strane, vrlo detaljno opisuje procedure zbrinjavanja i pomoći ženama koje su već bile žrtve nasilja te metodologiju represivnog i pravnog aparata koja se treba primjenjivati u slučaju pojave nasilja što svakako rezonira s već spomenutom - borbom, a ne pokušajem da se pronikne u suštinu individualnih poriva na nasilje prema drugima i sebi.

Tekst koji čitate u osnovi ima namjeru pokrenuti interes o pozadinskim aspektima Konvencije i općenito nadolazećem smjeru normizacije principa ponašanja i razmišljanja gdje se trenutna ekstremna agenda, možemo je uvjetno definirati kao patrijarhalnu, transformira u drugu krajnost, nazovimo je ego-spolno-liberalnu. Kako vrijeme odmiče, postaje sve jasnije da će se novonastali slobodarski društveni konstrukti pod okriljem raznih "civilnih" i "civiliziranih" odgoja prelamati na raznim oblicima spolnih i seksualnih sloboda, a sve pod utjecajem novodobnih tumačenja ljudske biologije i psihologije koji se zadnjih pola stoljeća ubrzano razvijaju pod okriljem nekada eugenike, a danas šireg pojma transhumanizma, plasiranih više manje pod utjecajem globalnih pokreta i heterogenih organizacija koje okupljaju pojedince najrazličitijih (trans)seksualnih opredjeljenja. Kao glavni problem vidim manjinske grupne utjecaje (nemojmo ih zamijeniti za individualne) koji će bez prave revizije i društvenog odjeka stvarati brze i snažne promjene i instalacije raznih normi ponašanja (sve pod parolom individualnih sloboda), kao i postupnu redefiniciju tradicionalnog odnosa roditelj-dijete (te društvo-dijete), koji uz sve manjkavosti ljudske (ne)svijesti, ipak u suštini nosi kakav takav princip razvoja iskonskih ljudskih osobina. Pojednostavljeno, pravo da se na određen način razmišlja i djeluje prema vlastitoj biološkoj i emotivno psihološkoj poziciji počelo se snažno iskorištavati za svojevrsni (obrazovni, mentalni) reprogram šireg društvenog konteksta. Pitanje je za čije interese - vrlo vjerojatno se radi o paleti isprepletenih težnji, od globalnih do osobnih potreba za afirmacijom.

Pravni akti Konvencije već duže vrijeme proizvode raznolika i poprilično ekstremna iščitavanja, pogotovo uzimajući u obzir da se "za i protiv" u medijima i javnim raspravama najčešće namjerno i slučajno, za potrebe raznih grupa i pojedinaca, svode na emotivno populističke teze i marketinške trikove dok većina ljudi zapravo i ne zna od kuda krenuti, a još manje što bi u vlastitom mikrookruženju trebali raditi po pitanju agresivnog nametanja raznih pravila i modela razmišljanja koji se povlače uz Konvenciju. Tim više što je velikoj većini žena i muškaraca europskih društava suživot u dostojanstvu i međusobnoj potpori osnova svakodnevnog obiteljskog djelovanja, a pravna regulativa vezana uz sprečavanje, sankcioniranje nasilja te pomoć unesrećenima već odavno postoji i djeluje.

Bez obzira na trenutnu uzavrelost suprotstavljenih tabora i mašinerija, na kraju, cijela će priča vjerojatno polučiti i bitne posljedice na odgoj te konstruiranje (ne)svijesti mladih generacija. Već sam u ranijem tekstu Odnos majke i oca ukratko dao smjernice osobnog promišljanja muško ženskih odnosa pa se u ovom tekstu neću detaljnije referirati na te aspekte, smatrajući premisu poštivanja i nenasilja neospornom i samopodrazumijevajućom. Zato ću se fokusirati na detalje oko Konvencije koji predstavljaju potencijal upadanja u zamku, bez obzira na „dobre namjere“ svakog od nas.

Osobnim proučavanjem teksta Konvencije i trenutno dostupnim primjerima iz prakse utvrdio sam sljedeća područja koja traže posebnu pažnju i daljnju analizu.

1. Što je pjesnik želio reći?
Konvencija daje vrlo općenite naputke o prepoznavanju žena i djece žrtava nasilja, pomoći i institucionalnoj zaštiti takvih žrtava, ne dajući gotovo nikakve smjernice o proučavanju uzroka nasilja na globalnoj razini koje se preslikava na mikrorazinu društava i obitelji. Zanimljivo je da medijska scenografija koja pokušava bespogovorno nametnuti ovaj pravni dokument daje samo šture statistike o nasilju, istovremeno ne dajući gotovo nikakav osvrt na psihološku analizu profila pojedinaca i obitelji u kojima se događa nasilje. Još je znakovitije da potporu Konvenciji proklamira ponajmanje šira znanstvena i djelatna zajednica, a ponajviše medijski eksponirane ikone u maniri "ja sam za i - točka". Od svih onih koji se i usude propitkivati tematiku na vidjelo se izvlači ponovo šačica izoliranih pojedinaca ili ekstremista o kojima postoji već unaprijed stvorena politički nekorektna etiketa, a svi se nalazimo u nekoj vrsti unaprijed definiranog konstrukta da se svako propitkivanje izjednačava s nazadnim, arhaičnim i zaostalim svjetonazorom. Čini mi se da za "prosječnog pojedinca" koji je u ogromnoj većini u odnosu na sve ostale, željnog adekvatne informacije, analize i promišljanja ozbiljne teme u konstruktivnoj javnoj raspravi, sve to izgleda tragikomično. Mnoga pitanja na koja nema adekvatnog odgovora podcjenjivački se od strane odgovornih anuliraju rečenicama tipa: "Ne brinite, sve će biti u redu", što neodoljivo podsjeća na pjesmu jednog našeg pop-rok benda: "Sve će biti u redu, opusti se i uživaj u letu...". Kuda leti ta letjelica, to zapravo nitko točno ne zna.

2. Globalno i lokalno
Konvencija pokušava djelovati apsolutno univerzalno/globalno iako u svijetu postoje ogromne razlike u shvaćanju položaja žena i djece te razini svijesti o nenasilju što je potencijal da više svjesna društva u datim pravnim okvirima moraju žrtvovati neka od načela kako bi se prilagodili drugim svjetonazorima, isključivo zbog nametanja određenih globalnih interpretacija. Nastavno na to, u pitanju su i razna apsolutna prava migranata do razine „pozitivne diskriminacije“ bez ikakvih smjernica i okvira koji bi vodili prevladavanju svjetonazorskih razlika ljudi koji migriraju i ljudi u čije društveno okruženje migranti ulaze. Spojimo li ove dvije stvari i promotrimo li trenutne primjere nekih europskih zemalja s velikim priljevom migranata van europskog kruga u relativno kratkom vremenskom razdoblju, vidljivo je da se skoro bez iznimke događa getoiziranje pridošlih zajednica unutar državnih kolektiva uz značajno povećanje raznih oblika nasilja. Smatram da bi se, bez obzira na emotivno orijentiran stav o apsolutizaciji raznih prava, trebalo vrlo ozbiljno razmišljati i o psiho-socijalnom kontekstu ponašanja u pogledu globalističkog stapanja ljudi različitih društvenih podloga i normi. Zanimljivo je koliko se energije i borbe ulaže u instaliranje Konvencije čije su postavke u većem dijelu europskog korpusa podrazumijevajuće i u velikoj mjeri se provode, kako u pogledu prevencije nasilja, psihofizičke pomoći unesrećenima tako i u razvoju svijesti ljudi. Istovremeno, nisam primijetio niti jednu jedinu relevantnu raspravu, naputak, a kamoli pravni dokument vezan za procese nametnutih miješanja kultura i posljedice liberalne, korporativističke, militaristički orijentirane globalizacije na društvene zajednice. Mi u Hrvatskoj ovo potonje možemo dobro osjetiti na svojoj koži.

3. Ideologija i norme
Konvencija na specifičan način uvodi pojam roda putem kojeg zakonodavac nedvosmisleno definira kroz stečevinu i djelovanje društvenih ustroja i skupova društveno produciranih normi. Drugim riječima, postoji pravna premisa da se prava žena te posljedično i usporedno svih ostalih prava ljudi koja se više ili manje vezuju i proizlaze iz toga, više ne definiraju kroz živuću ljudsku biološku individualnost, analitičku psihologiju i duševnost, već isključivo kroz razne društveno prihvatljive interpretacije ponašanja i razmišljanja čovjeka/građanina tj. određenjima više ili manje dominantnih, utjecajnih ili vladajućih skupina. Konvencija kroz vrhovno instaliranje institucije rodno društvenih prava daje indirektnu mogućnost svakoj skupini da na neki način pretače razne težnje vezane za osnovu života, spolnost ili međuljudske odnose, bez jasnih analiza psiholoških i bioloških uzroka te posljedica, u snažne konstrukte ponašanja širih razmjera, dovoljan je samo blagoslov globalnog nadnacionalnog kontrolnog tijela i usmjeravanje financijskih sredstava putem raznih organizacija blagoslovljenih i odabranih od strane spomenutog vrhovnog tijela. U medijima se najčešće spominje pojam rodna ideologija i iako je nejasan, općenit i često neartikulirano izrican, ipak kao konstantu komunicira uvođenje rodova kao društveno pravnih kategorija unutar kojih se otvara mogućnost da bazična psihologija i medicinska metodologija pokretane empatijom i prirodnom fizionomijom ustupaju mjesto raznim interpretativnim smjerovima i uvjerenjima bez analize, kolektivnog odjeka i korektiva. Rodna ideologija ne podrazumijeva ukidanje spola, već njegovu marginalizaciju kao pojma pa u budućnosti postoji mogućnost da spol više neće biti bitan ili presudan faktor kod određivanja tipova međuljudskih odnosa i odnosa pojedinaca prema samome sebi. Logično je, da kada je spol u pitanju, to prvenstveno znači pojavu velikog stupnja seksualnih i spolnih bioloških i psiholoških varijacija unutar populacije ljudi ili pojednostavljeno rečeno - "svi mogu sve sa samima sobom i sa svima drugima", vjerojatno uz blagoslove raznih grana znanosti koje će putem transhumanizma izrasti na pravno redefiniranim tumačenjima ljudske individualnosti. Našoj generaciji, u većoj mjeri, takva ekstremizacija je strana i daleka pa je niti ne uzimamo u razmatranje, no ako uzmemo u obzir generaciju djece koja od dječjeg vrtića ili škole izrasta u takvom obrazovnom okruženju, smjer je više nego vjerojatan.

Pravo i život
Nekako je s vremenom postalo podrazumijevajuće da se položaj žena u društvu te nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje poistovjećuje ili barem stavlja u sličan kontekst s upražnjavanjem raznih ne-heteroseksualnih opredjeljenja ili transrodnih procesa. Pa je tako radom raznih udruga koje okupljaju neheteroseksualno opredijeljene pojedince i polaganim stvaranjem mainstream mišljenja, (podrazumijevajuće) pravo žene da bude ravnopravan član zajednice poistovjećeno npr. s pravom da se abortus koristi kao kontraceptivno sredstvo do apsurdnih razmjera srodnih procesa, npr. da se prešutnim ili javnim konsenzusom abortiraju sva djeca kojima se u prenatalnom periodu detektira Downov sindrom (Island, Danska, Velika Britanija, SAD) pa se islandski državni dužnosnici već danas hvale činjenicom da je Island država bez populacije s Downovim sindromom. Također, rodno pravo razvija se u smjeru da djeca, što je ranije moguće, mogu samostalno odlučivati o promjeni vlastitog spola. Neke europske zemlje danas u svojim zakonima dozvoljavanju promjenu spolnog određenja u osobnim dokumentima čak i djeci od 12. godine života uz odobrenje psihologa i roditelja, pod nazivom "spolno samoodređenje". Znači, gradi se apsurd da dijete istovremeno samostalno ne zna oprati donje rublje ili voziti motocikl po ulici, ali može odlučivati o vlastitom spolnom identitetu (što god to značilo) u periodu života kada vjerojatno nije niti zrelo početi promišljati spolnost.

Ako ovo gledamo kao trendove, koji se u zadnje vrijeme ubrzavaju i dodatno usmjeravaju, samo je pitanje trenutka kada će se nametati mišljenje o stvarnoj operaciji promjene spola (masakriranja vlastitog tijela i doživotnog robovanja hormonalnim terapijama) kao o nečem apsolutno prihvaćenom u okrilju osobnih prava i sloboda. Kanadska vlast u pokrajini Ontario nedavno je usvojila zakon kojim se roditeljima brani utjecaj na djetetovo "spolno samoodređenje", uz prijetnju oduzimanja skrbništva nad djetetom ako se utvrdi takav utjecaj suprotan zakonu. Neke europske zemlje već imaju sličnu, poprilično rigoroznu generalnu praksu odnosa prema roditeljima kroz državne institucije za socijalnu zaštitu, no nažalost javnost nije dobila priliku analize i rasprave o takvim pristupima npr. Njemačke ili Norveške. Ako trenutne trendove u svjetskom zakonodavstvu uzmemo kao poligon za kasnije Hrvatske zakonske norme, možemo reći da korektiv roditeljskog odgoja možda prestaje biti prihvaćena dominantna funkcija odrastanja i zamjenjuju ga državni, nevladini i naddržavni aparati.
Ako promatramo noviju povijest 20. stoljeća, znakovito je da cijela priča oko spolno kirurških manipulacija potječe upravo iz transhumanističkih psiho bioloških pokusa na ljudima koji su imali tendenciju rascjepa u percepciji vlastite spolnosti. Iako su npr. poprilično opskurni porivi i metodologija jednog od pionira transspolnosti dr. Johna Money-a iz šezdesetih godina prošloga stoljeća na kraju završili tragično, transhumanistička metodologija u zadnjih pola stoljeća bez šireg shvaćanja raznih utjecaja na ljudsku spolnost i seksualnost implantira opće prihvaćanje nedovoljno jasnih emotivnih poriva populacije s tendencijom biološke spolne aberacije. Najčešći pojam vezan za, zasigurno vrlo teška stanja psihičkih spolnih rascjepa, je „zarobljenost u tijelu“, pitanje koje ostaje neodgovoreno glasi - tko je u takvim stanjima zarobljenik i zašto, a tko porobitelj?

Trenutno i Hrvatska dozvoljava hormonalnu promjenu spola na financijski teret države, a glavni vezani zakonski proceduralni dokument nosi naziv Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i/ili života u drugom rodnom identitetu. Proučavajući ovu tematiku, naišao sam na otvorenu pismo specijalista pedijatrijske neurologije mr.sc. Tomislava Gojmerca iz 2014. godine koji već tada s aspekta struke pokušava skrenuti pozornost da npr. neurologija ili genetika uopće nisu konzultirane u pripremi ove zakonske regulative iako je jasno da ovako zahtjevna endokrinološka i kirurška praksa traži analizu svih dostupnih komplementarnih područja.

Nedvosmisleno je već sada vidljivo kako rodno proizašla prava kroz društveno forsiranje i normiranje mogu stvarati dominantno afirmativan odnos prema npr. postupku abortusa ili teškim operacijama reproduktivnog i endokrinog sustava, koji su u osnovi sasvim protivni ljudskoj svijesti i biologiji, a odražavaju se praktički samo kroz inicijalne, iako vjerojatno dominantne i duboke, podsvjesne emotivne konstrukte "samoodređenja". Smijemo li se pitati zašto se, suprotno tome, u suvremenom političko socijalnom kontekstu, razvoj ljudskosti ne promatra i profilira kroz, što je više moguće, fokusiranje na individualne psihičke uzroke, potrebe i posljedice takvih stanja i postupaka?ž

U jednom trenutku, konstantnim isključivanjem cjelovite metodološke analitike i cjelovite biologije ljudskog bića (da i ne spominjemo duhovnost i duševnost), više i ne preostaje izbor već samo opće prihvaćena "dobra" norma, iako zasigurno ostaju podsvjesne posljedice proizašle iz takvih postupaka.

4. Nadzor i što zapravo želimo?
Zakonodavac uvodi nadzorno tijelo Grevio od najviše 15 ljudi (žene stručnjaci i aktivistice s područja prava žena i rodnih prava) koji bi u pojedinom mandatu svojim znanjima i iskustvima vezanima za područja s kojima se bavi sadržaj Konvencije, trebali vršiti nadzor, usmjeravati financiranje i davati smjernice provedbe. Konvencija uopćeno i šturo navodi kriterije odabira tih ljudi, ali vrlo jasno ljudima u Grevio-u daje snagu autoriteta da odlučuju što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo u interpretacijama, provedbi i financiranjima procesa proizašlih iz akata Konvencije. Nedovoljno jasni i nedefinirani utjecaji određenih interesnih skupina, kroz interpretativno nametanje, ovdje mogu vrlo brzo nadvladavati specifično stečene civilizacijske odnose pripadnika cijelih društava. Ovaj segment Konvencije je možda i presudan u procesu normiranja bez šireg društvenog konsenzusa, možemo ga nazvati i vrlo jasnim, nedvosmislenim instaliranjem hijerarhijskog nadzornog nadnacionalnog mehanizma u čijem vrhu je samo vrlo malen broj osoba koje, putem raznih udruga, utječu na životne principe nemjerljivo velikog broja ljudi. Izborna tijela sigurno će se truditi da osobe u Grevio-u budu širokog spektra interesa i djelovanja, no bit će zanimljivo vidjeti koji interesi i predodžbe će imati dominaciju i određivati smjer upravljanja društvima. Trenutno je tim Grevio sastavljen isključivo od žena, što se i može shvatiti, ali bilo bi zanimljivo zaviriti u pozadinu njihovog promišljanja npr. aspekta odgoja i obrazovanja djece s pozicije rodnih prava, tim više što su neke članice Grevio-a i same školovane na takozvanim rodnim studijima (Gender studies). Što su to rodni studiji, vjerojatno zna samo iznimno malen broj ljudi u Hrvatskoj. Zanimljivo je da ratificiranje Konvencije nije niti u jednom trenutku bilo značajnije propitkivano s tog aspekta.

5. Borbom protiv agresije?
Skrenuo bih pozornost i na činjenicu da se u novodobnim konstruktima proklamiranje prava žena gotovo uvijek označava i riječju borba (za prava, za zaštitu, za napredak) što daje naznaku neriješenog unutarnjeg sukoba i blokada kako kod pojedinaca, tako i svih nas koji smo uronjeni u kolektivna neanalitička i ne-svjesna previranja. Iz agresivnog egoizma, borbe i blokade ne izvire napredak i oslobađanje, već samo novi konstrukti i uvjerenja.

Postavljam pitanje, zašto naše društvo ne bi temeljilo daljnji razvoj ljudskih prava u smjeru propitkivanja iskonskih majčinskih i očinskih osjećaja, daljnjeg učvršćivanja tradicionalne obiteljske zajednice bez socijalnih predznaka i etiketa, kroz nove modele komunikacije, psihoanalize i međudjelovanja, bolje povezivanje roditelja, odgajatelja te učitelja u svjesniji kolektiv koji aktivno dijeli iskustva i čiji pojedinci imaju vremena i mentalnog potencijala za pružanje kvalitetne pažnje djeci i jedni drugima?

Zašto je obiteljska tradicija danas, u jeku brzog i raznolikog tehnološkog transhumanističkog razvoja, toliko često stigmatizirana kao nazadna i arhaična iako nam na mnogim područjima nudi, ako ništa drugo, utjehu i vjeru da se i s malo može učiniti puno? Što ako bismo upravo razvojem u smjeru prepoznavanja izvornih potencijala muškog i ženskog polariteta stvarali snažnije i jasnije međudjelovanje, umjesto da se i dalje klackamo razdvajajući prava žena od prava muškaraca pod konstruktima novih sloboda, jačajući i oslabljujući, možda u nedogled, čas jedne čas druge pozicije? Možda su nesavršenosti obiteljskih odnosa kroz neshvaćanje osobnosti, individualnosti i duhovnosti upravo temelj svih devijacija koje se javljaju kao otpor kalupima zadobivenima u djetinjstvu. Te otpore, kao i otpore dubljim mentalnim presijama koje su svakodnevne i snažno djelujuće, bilo bi dobro prepoznati i staviti u pravi osobni kontekst iz čega bismo možda mogli zaista tražiti izvorne pozicije u međuljudskim odnosima i potrebama ljudi kao društvenim bićima.

6. Svjesno i neosviješteno
S obzirom na to da je cilj Konvencije izgradnja društvenih normi, pojavit će se niz edukativnih mjera koje će biti usmjerene na djecu i mlade kako bi se stvarali koncepti "tolerantnih društava", no obrasci ponašanja, informiranja i razmišljanja koji će se predlagati, zbog definicije roda kao društveno izgrađenog koncepta i spolno seksualnih premisa koje se snažno guraju putem LGBTQ zajednice, imaju potencijal i tendenciju udaljavanja od psiholoških, bioloških i individualnih potreba onih (djece) kojima su namijenjeni. Desetogodišnjaci danas, u hrvatskim školama, kroz nastavni plan na satovima razrednika dobivaju slikovite informacije o masturbaciji iako je jasno da je većina nas prošla i preživjela fazu tog seksualnog istraživanja individualno, bez dodatnih uplitanja šireg obrazovnog mehanizma ili nametanja normi razmišljanja o toj temi. Taj primjer vodi nas u zaključak da je samo pitanje trenutka kada će djeca u vrtićima i školama početi primati razne instrukcije o rodno generiranim procesima, spolnim (ne)biološkim opredjeljenjima i oprečnim seksualnim modelima ponašanja. Proučavanjem vezanih tematika spreman sam zaključiti da danas vjerojatno ne postoji niti jedan laik ili učenjak koji može apsolutno relevantno, u cjelini objasniti aspekte, nerazumijevanja i nesnalaženja u kontekstu ljudske heteroseksualne spolnosti te emotivnog i intelektualnog međudjelovanja ženskog i muškog bića, a kamoli odgovoriti na pitanja aberacija od izvorne biološke spolnosti. Postavljam pitanje tko će to onda određivati potrebu, sadržaj i poruke koje će se putem školskog sustava prenositi djeci te postoji li uopće dovoljna osnova da se relevantno progovara o tim temama u dječjim vrtićima i školama kada niti odrasli nisu na čisto s mnogim segmentima predočene tematike? Dovoljno je sagledati sadržaje koji se subliminalno iz raznih interesa i koristi već sada na emotivnoj razini ugrađuju u svijest djece na svim razinama društva pa je za očekivati da će i novopridošle teme biti zavijene u takav veo neosviještenog, ali emotivno i mentalno konstruiranog lica i naličja.

Daleko od toga da današnji obrazovni sustav nema manjkavosti, dapače smatram da ga na funkcionalno ljudskoj razini održava jedino individualni entuzijazam odgajatelja, učitelja i roditelja pa je na mjestu pitanje zašto, uz sve prisutno i eksplicitna te devijantna spolnost ne bi postale temama odgojno obrazovnog procesa, no jednako tako možemo postaviti i pitanje zašto bismo htjeli da postanu? Zašto se tako agresivno pretpostavke nedovoljno analiziranih i konsenzusom prihvaćenih osobnih mišljenja, stavova i prava guraju u dječje vrtiće i škole? Kome je to u interesu i čija su onda zapravo to djeca?

Epilog
Europski životni kontekst odavno gaji svijest o izvornim ljudskim potrebama za suživotom, stvaranjem društva ravnopravnosti, obiteljskim vrijednostima, duševnosti i duhovnosti i neupitno je da u našem kolektivnom prostoru nema alternative takvim shvaćanjima koja su zapisana i djelujuća u dubokoj podsvijesti. Problem leži u činjenici da ljudskost nije jedini mentalitet koji obitava u ovoj realnosti, što je svakodnevno vidljivo, pa je sam život generator raznih psihičkih stanja koja odskaču od osjećajnog, empatijskog i altruističnog. U stanju nedostatka osjećaja, produciranog upravo subliminalnim i stalno prisutnim vizurama nasilja, kako kroz svakodnevno zabavni kontekst tako i kroz mehanizme globalnog informiranja, naš um kao da i nema pravu priliku raditi na frekvenciji duše pa je i sam socijalni kontekst preslika stalnog implantiranja i repeticija nasilja i tema o nasilju. Koliko nam to još slika nasilja i straha koje konzumiramo treba da bismo shvatili da nasilje nije ljudsko? Moj odgovor je - niti jedna jedina, no jednako tako smatram da nismo u potpunosti sami krivci jer mnogo toga pokretanog raznim interesima bezrazložne moći teži da nasilje bude producirano i stalno dostupno, jer u kontekstu nasilja ljudi više nisu u potpunosti Ljudi već emotivni mehanizmi koji pretežu ekstremnim psihičkim pozicijama te su kao takvi podložni egoizmu i mentalnom upravljanju za potrebe te iste moći. Slični zaključci mogu se primijeniti i na spolnost / seksualnost koja je kod djece pod konstantnom vizualnom presijom od najmanjih nogu, ponajviše subliminalnom, ali u velikoj mjeri i vrlo jasnom i čitljivom. Tako i ne čudi zbunjenost vlastitom spolnošću te nekoherentnost s osjetilnim i intelektualnim sklopovima (vidljiva i kroz ekspanziju raznih poremećaja koncentracije i sl.), koja će kroz vrijeme vjerojatno bivati sve veća.

Spomenuto je vidljivo i u javnoj raspravi o prihvaćanju i neprihvaćanju Konvencije u kojoj nema govora o dubokim uzrocima nasilja i zla, već se stvar tradicionalno pretvorila u borbu tabora koji, u ovom slučaju, s jedne strane vide samo žene željne slova zakona koje će ih navodno apsolutno zaštititi i dati im životna prava, a s druge guraju pojam obitelji kao sveti gral iako je jasno da sam pojam ne znači puno ako se duboko i suštinski ne propitkuje. Pa tako prvi koriste sva dostupna marketinška sredstva da na prizemnoj emotivnoj razini izmame javni glas potpore Konvenciji i svemu onome što ona omogućuje (kroz parolu borbe protiv nasilja nad ženama) iako je, ponavljam, nejasno kako borba može riješiti nasilje, dok drugi "mlate" po iščitavanju rodne ideologije bez pravog javnog promišljanja uzroka koji vode do bespogovornog odobravanja i normiranja abortusa, nasilnog sakaćenja tijela i harmoniziranja u procesima promjene spola, preranog informiranja i upitne edukacije djece o prihvaćanjima raznih spolnih modela ponašanja i sl.

Smatram da zakonska regulativa koja se odnosi na ljudska prava najčešće ne znači rješavanje problema, već samo reprogramiranje i daljnje ili dublje potiskivanje problema u podsvijest. Potiskivanjem problem ne nestaje, samo mijenja oblik i kontekst izražavanja. Uvidjeti probleme vezane za nasilje nad ženama, muškarcima, djecom te sve usporedne spolne i seksualne konotacije raznih prava i pravila, za mene znači pogrebati površinu naših emotivnih stanja i društvenih principa, sagledati širok spektar informacija koje svakodnevno dolaze u naš um, bez obzira koliko nam se činile zabavnima, prijemčljivima ili pak odbojnima te početi aktivno promišljati individualnu poziciju u igri međuljudskih odnosa, birajući što od tradicionalnog i modernog pokreće duboku rezonanciju s osjećajima, a što samo talasa plitke emocije, nesigurnosti, povrijeđenosti, nemoći i razne želje za dokazivanjem i upravljanjem situacijama. Tada će npr. psihičke posljedice ratnih sukoba na određenim područjima, političko i vjersko programiranje uma, "umjereni" konstanti alkoholizam kao prešutni društveno prihvaćen oblik ponašanja ili suvremena industrija masovne zabave nabijena nehumanim i subliminalnim kontekstom - postati kockice mozaika o kojima treba raspravljati i povezivati ih u širu sliku problema nasilja i postojanja namjere zla da djeluje.

Zakon, u osnovi, ne može utjecati na svijest pojedinca ako on to ne dozvoli, bilo da se radi o pozitivnim ili negativnim konotacijama i raznim interpretacijama. Zakon može samo vršiti represiju i davati nove socijalne okvire prihvatljivog ponašanja. S obzirom na implantaciju pojma roda kao isključivo društveno stvaranog principa, samo je pitanje vremena kada će se nakon ratificiranja Konvencije ponovo "kuhati" u taborima za i protiv nametnutih interpretacija rodnih ravnopravnosti i prava, pogotovo po pitanju djece i njihove dobrobiti. Nažalost i vjerojatno, bez suštinskog pokušaja shvaćanja ljudske psihologije i biologije, barem što se javnih rasprava tiče.

Za kraj ovog kratkog osvrta, vratio bih se na ranije rečeno, svakom čovjeku koji pronađe dovoljno samosvijesti i prostora (pa i pomoći) da stvara kontekste bez slika i prilika nasilja, ali s dovoljno slobode da promatra i propitkuje uzroke i posljedice utjecaja na vlastite psihičke pozicije i stanja, neće pasti na um da bude nasilan i da ne poštuje osobu suprotnog spola ili članove obitelji. Takav čovjek imat će snagu samostalno i odgovorno prolaziti kroz turbulencije vlastite psihologije. Zato pozivam da u promišljanju daljnjeg osobnog djelovanja ne zaboravimo upravo to ljudsko, duboko podsvjesno prožimanje izvornih obiteljskih vrijednosti, odnosa žena i muškaraca kao polariteta kroz čiju se intimnu i duhovnu interakciju isprepliće tkanje života.

Svjesnom muškarcu i ženi snažnih individualnosti nitko ne mora pričati o zajedništvu i osjećaju povezanosti kao niti o odnosu s vlastitom djecom jer on proizlazi iz jasne vizije uma, duše i duhovnog rasta.

No, živjeti u zajednici snažnih individualnosti suprotnih spolova, pravi je i cjeloživotni izazov koji znači stav, odlučnost i razumijevanje, kako vlastitih tako i partnerovih (dobrih i loših) stanja i potreba. U takvoj zajednici teži se beskompromisnom shvaćanju, spoznaji bića i altruističkom djelovanju koje ponekad podrazumijeva postavljanje granica, a ponekad iziskivanje neograničenosti ljudskih potencijala. Odgovornost nikada nije kolektivna, ona je individualna pa na kraju teksta zaključujem da ćemo ipak smjer razvoja društva u određenoj mjeri formirati i mi sami vlastitim fokusom, promišljanjima, analizama i djelovanjem.

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće