Naše dvije godine (već)
Foto: Maja Belobrajdić

Naše dvije godine (već)

Pet, 28.9.2018.

Sada sam majka već dvogodišnje djevojčice. I zaista je već prava djevojčica, sa znatiželjnim očima, sposobnošću upijanja svega što vidi i čuje, s izraženim karakterom i svojim stavom. I iz dana u dan se iznova čudim koliko je obogatila naše živote i koliko je mnogo naučila u ove dvije godine... Ali, toliko toga smo i mi naučili uz nju i još uvijek učimo...

nase dvije godine

Neke od stvari koje sam naučila u svom dosadašnjem mama - stažu su:

  • Slušajte sebe jer mama stvarno zna najbolje! Vjerujte svojoj intuiciji! Čim rodite, zatrpat će vas savjetima, frazama iz različitih knjiga, svojim iskustvima.. Ali, svako dijete je drugačije i vi ste one koje ste s njim od 0-24 i zato ćete instinktivno znati što treba i što mu je potrebno.. Možda i fulate, koji put pogriješite, ali već ćete drugi put naći rješenje za bilo koji problem...
  • Nosite svoje maleno! Nosite, mazite i pazite! Tako će brzo doći vrijeme kada će samo krenuti u istraživanje svijeta i kada će vam reći - ne ti, mama, ja ću sam(a)!! I onda kada vam se čini da cijeli dan samo nosite i cijelu noć samo nunate, vjerujte – proći će.. I nedostajat će vam ti dani (i te noći).. A dijete se neće „naviknuti na ruke“! Ne razumijem tko je to uopće izmislio? Kako bi se naviklo na ruke? Može se samo naviknuti na vaš miris, glas, blizinu i toplinu...Na osjećaj da je mama (ili tata) uvijek tu i da je voljeno i maženo...A toga nikada ne može biti previše...
  • Dojili ili ne dojili – vaše dijete je voljeno i između njih nema razlike.
  • Prihvatite pomoć koja vam se nudi.. Što dijete više raste-ljudi imaju manju potrebu uskočiti u pomoć.. A vi sve više trebate mrvu vremena za sebe.
  • Ukradite vrijeme za sebe - nevjerojatno je koliko se napunim pozitivnom energijom i srećom s jednom kavom/pivicom tjedno u društvu prijatelja.
  • Nemojte zaboraviti na partnera – barem navečer, prije spavanja, sjednite zajedno, pričajte i družite se
  • Spavanje – nećete spavati :). Neka djeca prije, a neka poslije „prospavaju“, ali da, bit će teških i dugih noći.. bit će suza (i bebinih i vaših), bit će promočenih pelena, zamazanih bodija i plahtica, novih zubića, temperatura, začepljenih nosića... I ponekad svega toga po malo. Odjednom.. Al preživjet ćete ( i onda početi razmišljati o drugom djetetu, jer ćete postati hrabri i uvjeriti se kako je roditeljstvo lagano).

nase dvije godine

A sada, kada je moja djevojčica postala moja učiteljica podsjetila sam se kako je lijepo biti dijete. Kako je divno ne obazirati se na vrijeme, kako je dobro izraziti svoj stav i kako nije loše ponekad reći „ne“ (a i kako je jednostavno)...

Lekcija 1.

Kada smo krenuli u naše male pustolovine s rukom u ruci (jer se više ne nosimo), znalo mi se dogoditi da joj govorim – brže/ požuri/ zakasnit ćemo! A onda sam shvatila da to njoj ništa ne znači, da u svojoj glavici ona zna da mora još posložiti svoje Peppe pig, da mora dat pusu lutkici, da mora posložiti sve cipelice po boji, da baš sada mora izbrojati sve svoje prstiće, uloviti nevidljive „bubamarce“ i da će tek onda biti spremna za izlazak..

I onda, jednog dana, odlučila sam da se neću ljutiti na nju jer „kasnimo“ nego sam nas ranije spremila i onda sudjelovala u njenim „moram još ovo“ aktivnostima. I stvarno smo se zabavile i nasmijale! Izašle smo iz kuće sretne i vesele, pričajući o tome što smo radile doma i po prvi puta nisam imala pritisak da kasnim i da je „ona“ za to kriva...

Lekcija 2.

Znate ono kad je dijete konačno spremno i izašlo iz kuće... Imate cilj i znate gdje idete.. I onda – ono stane! I ne miče se i neće dalje... E pa, naučila je i mene to pravilo - hodaj cestom i zastani! Zastani da pogledaš sunce, da se diviš cvijetu, da primijetiš nešto novo na svom svakodnevnom putu...

Kad ste zadnji put stvarno sa znatiželjom promatrali ptičice? Hranili ih? Jednostavno sjeli na klupu da promatrate ljude, tramvaje, aute? Kada ste zadnji put primili puža ili izbrojali točkice na bubamari? Divili se lišću koje pada, skupljali žireve? Vjerujte, nema boljeg toliko toga propustimo samo hodajući, a svijet je stvarno predivno mjesto i veliko igralište (pa i za nas velike)!

Lekcija 3.

Većina večeri kod nas je izgledala ovako – „Lori, ajmo na kupanje“, „Lori, večera!“, „Lori, dođi obući pidžamu“ i njeni odgovori „Ne još, mama!, „Ne mogu sada“ i moj najdraži „Neću! Sva sreća da je toga sada sve manje i rjeđe, jer opet sam je preduhitrila - čim dođemo iz vana, skupa pripremamo stvari za sutrašnji vrtić, radimo večeru i odmah napomenem da se ode igrati jer poslije ide na kupanje.

I nekako je sada lakše dogovoriti s njom plan i program. I iako sam sretna jer je sve manje „neću“ u njenom rječniku, moram priznati da je mene motivirala da ga počnem koristiti. I da nije nimalo loše odbaciti neke poslove i zadatke koje sam do sada prihvaćala bez promišljanja...

nase dvije godine

Lekcija 4.

Spoznaja da Lori većinom uči tako da imitira od nas velikih, uveli smo doma obavezne – dobar dan/ doviđenja/ izvoli/ hvala/ molim/ oprosti... Najslađe je kad nas opomene da nismo rekli hvala ili dobar dan - u tom trenu znam da smo napravili „dobar posao“ s njom.

Lekcija 5.

Uvijek, ali uvijek nađite vremena za igru, smijeh, pjesmu i zagrljaj! Nema mi dražeg kada pospremanje pretvorimo u igru ili kada me usred pospremanja Lori pozove samo zato da se zagrlimo. Posao neće pobjeći i uvijek će ga biti, a malene ruke oko vrata će odrasti i grliti nekog drugog. Zato uživam u svakom zagrljaju i osmijehu, pa iako zbog njega morala prekinuti neku aktivnost.

Lekcija 6.

Druženja više neće biti kao nekada ;-) Može se i opustiti i zabaviti i popiti, al sada je sve to s nekom granicom i uz vječno - mama, vidi ovo! :-* Možda po putu i izgubite neke prijatelje, no oni pravi će ostati u blizini, ne brinite.

nase dvije godine

Lekcija 7.

Kako je lako probuditi kreativca u sebi! Odmaknuti se od realnosti i zaploviti u svijet mašte... S obzirom na to da je Lori vrlo brzo i nenadano došla u „zašto svijet“, moramo biti vrlo kreativni i snalažljivi da pronađemo prave odgovore na njena pitanja i da nahranimo njenu znatiželju.

Nikakva škola vas ne može pripremiti na pitanja dvogodišnjaka... Naših top 5 su: „Zašto je mesec na nebu i zašto ga ne mogu uloviti?“; „Zašto pijem mlijeko od krave a od konja ne?“; „Zašto je banana žuta?“, „Zašto Maša živi kod Mede?“; „Zašto nema zvjezdica po danu?!... itd, itd..

Lekcija 8.

I najvažnija lekcija, naučila sam živjeti sa strahom. U trudnoći sam brinula za razvoj bebe, nakon ranijeg poroda sam strepila nad krevetićem i bojala se da li je sve u redu... Pa da li se normalno razvija, da li ok napreduje, da li je normalno da još ne hoda, da li je OK da još nema zubiće, hoće li moći sama zaspati u vrtiću, hoće li danas jesti / kakati, hoće li pasti s penjalice, hoće li razbiti nos trčeći, da li... da li...

Svaku noć pred spavanje - nova briga, a tek smo krenule u život.. Ali znam da neke stvari moram pustiti i da mora i pasti i lupiti se. I da će je sam život opaliti po nosu par puta..I da su to najbolje lekcije za nju...

Ima još puno toga, tek su joj dvije, a već bih knjigu mogla napisati... Uživamo u svakom danu, novoj rečenici, novoj fori... Bilo je dana kada bih se pitala hoću li moć to i da li znam uopće što radim.. Ali, gledajući je danas, bilo dok se igra ili dok spava - jedino osjećam ljubav i blagoslov...

I jedino na jedno njeno „zašto“ ne znam sročiti odgovor! Na „mama, zašto me voliš?“ što joj reći?! Volim te jer si izvukla i izvlačiš najbolje iz mene... I nadam se da ćeš to jednom moći i znati shvatiti.

nase dvije godine
Fotografije: Maja Belobrajdić

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće