Nema jače ljubavi od tatine ljubavi
Foto: Maja Belobrajdić

Nema jače ljubavi od tatine ljubavi

Pon, 29.10.2018.

Listopad je zadnjih 13 godina za mene posebno tužan mjesec.. To je mjesec koji mi je uzeo najvažnijeg čovjeka života - mog Tatu.. Zbog toga će ova kolumna biti posvećena Njemu, ali nadam se da ćete u mojoj priči prepoznati svoje očeve, muževe, tate vaše djece..

Moj tata je bio skroman, povučen, nenametljiv, sramežljiv i tih.. Potpuna suprotnost od majke i mene. Pa mu je život namijenio dvije takve. Imao je 21 godinu kad je dobio seku a 23 kad sam stigla ja... Trebala sam biti dečko i svi su se na porodu iznenadili kad su se uvjerili da je stigla još jedna cura (moja stigma s kojom sam se nosila dobar dio života).

I ja stvarno ne znam kada i kako se to dogodilo, ja sam postala njegov vjerni pratitelj a on moje sve (s 5 godina sam bila uvjerena da je najjači i najhrabriji čovjek na svijetu)! Od malena su me više zanimale lopte nego lutke, autići više nego „dosadne igre za curice“ i kockice više od druženja s prijateljicama... I tu se našao on.. Potpora u mojim istraživanjima svijeta, moj partner u tenisu, nogometu i košarci, moj najbolji prijatelj.. Nije bilo dana da skupa ne prošećemo, s rukom u ruci, da ne odemo na sladoled ili zajedno po mamu na posao (iako je davno prošlo vrijeme da idem u krpe).

nema jace ljubavi od tatine

Čim sam vidjela da oblači svoje tenisice (stare bijele Adidas, sjećam ih se u detalje), a ja bih već stajala spremna kraj njega da idem s njim. Makar samo do dućana. Sad kad razmislim, sigurno mu nije bilo lako sa mnom. Al nikad, nijednom, nije rekao ne... I kao mnoge tate tada i on je bio „hrvatski vojnik“ (sjećam se tog plakata koji je visio u čekaonici kod doktorice a ja sam viknula mami- vidi, mama, ovdje je tata)... I što je radio? Cijelo vrijeme u vojsci je spremao one mini kinderlade od sebe i cimera da nam donese kad dobije slobodan vikend...

I ne znam koliko sam bila stara kad su mi rekli da je bolestan. Da mu srce ne radi kako treba.. I kada je otišao na prvi zahvat... Sve je prošlo dobro, mi nismo ni osjetile da ga nije bilo i da se nešto događa... Al pamtim , kao da je jučer bilo, kad je usred nastave ušetala razrednica i rekla da izađem, da će sad doći mama, da tati nije dobro. Sjećam se kao u magli te tišine i vožnje do Krapinskih toplica. To je bio 1. infarkt. A treći dan nakon izlaska iz bolnice, znam da je bila zima i snijeg, on me je pogledao vragolanski i pitao - idemo? Ja zbunjeno - gdje? A on - pa haklati. I otišli smo na igralište i na tom snijegu i u mraku igrali košarku.. što smo onda poslije krili od mame.

I onda se zaposlio kod autoprijevoznika... Svaki vikend je vozio robu u Dalmaciju.. u 3 ujutro u subotu sam se budila, s njim u kombi i na put. Išli smo starom cestom, slušali muziku, pričali.

Dijelila sam s njim sve tajne, ljubavne probleme i sve snove.Nije bio od puno riječi, al je znao slušati bolje od ikoga. I u jednoj rečenici pogoditi srž..

Po putu smo smišljali strašne priče, maštali o tome što ćemo ako nas otmu alieni.. Al' nam je bilo zabavno! I onda je došao kraj srednje škole, početak faksa. Sve manje vremena za njega i naše šetnje, nekako je svatko krenuo svojim putem, al večeri su bile naše, za obitelj... Zajedničke večeri, obiteljska druženja, neizostavna šala i hrpa klope. Možda, po današnjim mjerilima - nismo imali puno, ali imali smo sve...

I došao je taj 20.10, sumoran i težak dan. Nešto mi nije dalo da odem na trening (koji nikad nisam propuštala), a igrom prilike i seka je bila doma. Oko 22h smo se okupili oko stola i zezali, smijali, međusobno podbadali. Kao i svaku večer do tada mama i tata su nas „popavali“, jer iako smo imale i jedna i druga 20+ godina, došli bi do nas da nam požele laku noć..

Iz kreveta sam viknula - volim te, tajo.. a on meni – i ja tebe,grdobino (došli smo u fazu kad smo počeli s što uvrjedljivijim nadimcima )... eh, da sam bar znala da će to biti zadnje što će mi reći... 2 sata kasnije nas je probudio mamim vrisak i dalje je sve u magli.. Hitna, trčanje kroz kišu do susjeda i traženje pomoći, pokušaji oživljavanja.. Stajala sam iznad njega da nešto ne propustim i u nadi da je sve samo loš san.. I bila sam tamo kad je posljednji put izdahnuo. I znala sam da je gotovo. Kao u priči s 3 praščića, kao da je netko otpuhnuo u sekundi cijeli moj, naš život...

Dani, mjeseci, godine iza su bile teške.. Hvala Bogu na mojoj majci i seki koje su me držale taj period iznad vode. I nema dana da ga se ne prisjetim. I sama pomisao koliko je toga još treba doživjeti, a sve je propustio... Naše promocije, svadbe, unuke...Al ostaje mi samo hvala... Hvala njemu i svim tatama koji s razlogom nose taj naziv.

nema jace ljubavi od tatine

Mom tati hvala za:

  • Sva nošenja i nanošanja samo zato što sam htjela da me nosi
  • Kilometarsku vuču sanjki Maksimirom (naš osobni Jelenko!!)
  • Sve priče i maštanja u kojima me podupirao
  • Učenje haklanja, tehniciranja, driblanja
  • Strpljenje kod učenja vožnje bicikla
  • Potporu i furanja na Hitnu jer sam slomila ruku (više puta)
  • Svako opravdanje neopravdanog sata
  • Što nikada, ali nikada nije digao glas, a kamoli ruku na mene i seku
  • Kupnju prve kutije cigareta, iako sam bila uvjerena da nitko ne zna da pušim
  • Svaku noć koju se dizao da bi došao po mene dok sam tulumarila vani
  • Svaki - Buco, ti to možeš
  • Suzu koju je pustio kad je prvi dečko došao po mene da me vodi na sladoled (u prvom razredu osnovne)
  • Hrabrost kad sam našla prvog pravog dečka i raspravljala o kontracepciji
  • Sva naša putovanja i samo naše tajne
  • Za utabani put da uvijek znam gdje mi je dom i širom raširena krila da slobodno letim
  • Svaku, al svaku sekundu vremena koju mi je posvetio...

nema jace ljubavi od tatine

I da.. zbog Njega sam to što jesam... Još uvijek je prisutna praznina i bol, al našla sam sreću u mnogim stvarima, jer znam da bi on to htio... isto tako znam da bi bio najbolji djed na svijetu i da bi sve što je meni pružio - barem utrostručio na unuke.

Žalim za mnogim stvarima koje je propustio i koje nismo skupa prošli. I drži me činjenica da ipak, s neke Zvijezde sve to promatra i gleda. I da je ponosan na nas...

Meni ostaje nada u neke nove susrete... I da će Lori barem dio ovoga imati sa svojim tatom.. Jer, zaista, za svaku djevojčicu Tata mora biti oslonac, stijena, sigurna luka i uzor. Drugo ne priznajem.

Meni su ostale samo požutjele i ostarjele slike ali i srce prepuno uspomena..

Jer sada, kada imamo sve za što je molio, znam da je i On našao svoj mir. Al dala bih sve na svijetu za samo još jedan „Buco, volim te“! I zato, ako još uvijek imate blizu svojeg osobnog Heroja i Čuvara - nazovite ga. Samo da ga čujete.. Jer nažalost, nitko ne zna koliko još vremena imamo da uživamo sa najdražima! Barem me je tome život dobro naučio...

nema jace ljubavi od tatine

nema jace ljubavi od tatine

nema jace ljubavi od tatine

nema jace ljubavi od tatine

Fotografije: Maja Belobrajdić

Koristimo kolačiće

Kolačiće (eng. cookies) koristimo kako bismo Vam pružili što bolje korisničko iskustvo, prikaz sustava navigacije i sl. Također koristimo i Google Analytics, koji sam, kao i mnoge druge stranice - koriste kolačiće.
Za više informacija pogledajte dokumente iz EU direktive za e-Privacy.

Nastavkom korištenja stranica slažete se da možemo postavljati ove vrste kolačića na vašem uređaju/računalu.

U redu Izbriši kolačiće