Kad djetetu umre netko blizak

Sri, 13.3.2019.

Na svoju preveliku žalost, našla sam se u situaciji kad sam morala djeci objašnjavati da jedne njihove obožavane tete više nema. Moja srednja sestra je lani poginula u stravičnoj prometnoj nesreći. Premlada. Cijela obitelj je tjednima živjela u šoku, boli i stravi. Nekada ranije sam čitala o toj temi, kako djetetu reći da njihovih voljenih više nema, no kada sam se sama našla u takvoj situaciji, naravno da se ničega od toga nisam sjetila. Naprosto sam išla metodama za koje sam mislila da će biti najbolje, s obzirom na to da poznam svoje dijete, nećakinju i kakav su odnos imali sa svojom tetom.

Moj je tek navršio tri i naprosto ne bi ništa shvaćao, pa mu zato ništa nismo ni govorili. Kako je živjela u inozemstvu i kako su se rijetko viđali, naprosto više nije pitao za nju. Njena slika stoji na našem stolu, pored nje gori svjećica, ali on ništa ne pita. Kad ga pitam tko je to, on kaže moja teta Dea, veliki anđeo i ne ispituje dalje. Vjerujem da mu nikada ni nećemo morati objašnjavati, jer raste s činjenicom da nje više nema među nama i stalno čuje kako je ja zovem veliki anđeo, kad pogledam njenu sliku.

kada djetetu umre netko blizak

No nećakinja, djevojčica moje najmlađe sestre je sasvim druga priča. Ona je imala punih sedam i mi tete smo joj poslije roditelja, sljedeća obožavana bića na ovom svijetu. Tete su one koje će se s tobom ludirati kad god poželiš, kupiti ti baš ono što želiš, odvesti te u kino ili na predstavu kad poželiš. Tete su posebna bića u svačijem životu, pogotovo u životu njihovih voljenih, malih prinčeva i princeza.

U memoriji mi je jedino bio podatak da djeca tek nakon desete godine razumiju pojam smrti. Da sam to baš nedavno pročitala i odmah zaključila da to nije istina. Ja sam bila u dobi u kojoj je sad moja nećakinja i jako dobro se sjećam svojih osjećaja kad mi umro djed. Nisu bili nerealni. Bili su stvarni. Znala sam da je umro jer je bio bolestan, znala sam da će njegovo tijelo biti pokopano na groblju, znala sam da me više nikada neće zagrliti. Svoju prvorođenu unuku, uvijek prvu ljubimicu. I da, osjećala sam tugu i gubitak dijela sebe.

Moja najmlađa sestra i njen suprug su u početku bili protiv toga da joj se uopće kaže. Prepisivala sam to i njihovom šoku u svoj toj situaciji. Objašnjavala sam im da sedmogodišnjem djetetu sigurno neće prodati priču da su svi uplakani i tužni ljudi koji će doći u njihovo dvorište nakon sprovoda ovdje, jer nešto slavimo. No nisu bili spremni ili možda samo nisu znali kako bi joj rekli i kako bi se s time nosili. No, nakon kraćeg razgovora o tome s njima, shvatila sam da se najviše boje njene reakcije, pa sam im obećala da ću ja to odraditi najbolje što znam i mogu.

Strpala sam je u auto i otišli smo u kupovinu. Uz sve namirnice koje smo trebale uzeti, poželjela je nove japanke, pa sam joj ugodila. Čekala sam da se razveseli tim šljokičastim japankicama (kao neki loš kompromis osjećajima koji slijede) i da dođemo do auta da budemo sami. I baš u tom trenu ona kaže: „Jedva čekam da dođe teta Dea, da joj pokažem nove japanke i da me odvede u Rovinj u onaj restoran na one ogromne palačinke, jer mi je to obećala!“ Uzdahnem i kažem joj: „Niki, hajmo sjesti zajedno na tren na zadnje sjedište, moram ti nešto reći.“

Sjednemo, ona me nasmiješeno pogleda svojim prelijepim, krupnim, crnim očima.
„Sjećaš se kad ti je pas umro od starosti što ti je tada djed rekao, kamo je otišao?“
„Da, na nebo k mojoj maci i zamorcu i da su oni sada s anđelima!“
„Misliš da je to istina? Misliš da anđeli postoje?“
„Ne znam, stvarno ne znam. Nadam se da da. Vjerujem da se nešto dogodi kad umremo i da tu nije kraj. Ne želim uopće misliti da je to sve na svijetu. Vjerujem da nešto postoji na nebu.“
„ Ok, a da li baš vjeruješ u anđele i što misliš tko su u stvari oni?“
„Oni naš čuvaju kad nam je teško ili želimo napraviti nešto što ne bi trebali. Možda je netko tko je nama umro, a možda nam Bog da nekog anđela kojeg uopće ne poznajemo. Tako moj deda kaže.“
„A da li znaš što se zaista dogodi tijelu kad netko umre?“
„Da. Zakopaju ga na groblju i onda im odemo zapaliti svijeće da vide da uvijek mislimo na njih.“
„Niki, sjećaš se kad si me pitala zašto teta Dea nije došla sa mnom, a ja sam ti rekla da je imala prometnu nesreću, pa joj je auto u kvaru?“
„Da! Popravila je auto? Doći će danas? Juhuuuu!“
„Nije ljubavi, auto je jako oštećen. Teta Dea neće doći. Teta Dea je tada stradala i sad je naš anđeo.“
Pogledala me toliko duboko svojim crnim očima, da mi je srce na sekundu stalo. Usta su joj napola otvorena, no imam dojam da joj iz njih uopće ne ulazi i izlazi zrak.
„Niki, teta Dea je poginula u prometnoj nesreći. Nema je više. Imala ja jako teške ozljede i nisu je mogli spasiti u bolnici. Žao mi je što ti to moram reći, tvoja mama i tata nisu mogli. Previše su tužni.“
U tom trenu me počne udarati toliko silovito snažno, da sam osjetila njenu nadljudsku snagu i svoju psihičku i fizičku bol u tolikoj mjeri, da sam počela osjećati nesvjesticu.
„Lažeš! Lažeš! Lažeš! Lažeš! Lažeš! Nemoj mi to govoriti! Lažeš! Mrzim te! Lažeš!“ – urlala je i udarala me gdje je stigla i koliko je mogla. Kad sam osjetila da udarci slabe, uhvatila sam joj ruke i snažno je zagrlila. Plakale smo desetak minuta grleći se, a onda sam je zamolila da se proba umiriti, zbog sebe, zbog mene, zbog roditelja, zbog tete Deje, jer ako nas sada ipak odnekuda gleda, sigurno joj je teško sve ovo što sada svi prolazimo.

kada djetetu umre netko blizak

Došli smo kući. Iz auta se samo odmah zaletjela mami u zagrljaj i tako su zajedno plakale, plakale, plakale. Kada su se umirile, otišla je ipak prijateljici na igranje. Navečer je i dalje bila izrazito tiha i tužna, no suradljiva i vidjelo se na njoj da je procesuirala situaciju i da živi tu tugu na svoj tihi, ali ispravan način. Njen otac mi je samo tiho šapnuo: „Hvala ti!“

Nije bila na sprovodu, no nacrtala je svoju tetu kao velikog, žutog anđela i to je nešto što je otišlo s tetom. Nikin crtež i Matejev autić. Tako su i njih dvoje mogli biti dio tog obreda i uvijek osjećati da su joj na neki način rekli „zbogom“. Ne znam da li se ovo moglo riješiti drugačije. Ja sam ovo učinila na način na koji i danas mislim da je ispravan. Vidim to po njihovim reakcijama.

Mislim da sve ovisi o tome kakav odnos je dijete imalo s preminulom osobom i koliko je dijete zrelo za razumjeti. Vi to za svoje dijete najbolje znate. Ono što znam da smo svi i danas neizmjerno tužni što moje srednje sestre više nema među nama, da se Niki i danas na njen spomen rasplače, da se mi ostali skrivamo da ne vidi kada mi plačemo, no svakako je sedmogodišnje dijete dovoljno zrelo da s njime o tome razgovarate i prije nego se baš vama tako nešto dogodi.

Fotografije: Depositphotos

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće