Ljubav ne boli
Foto: Maja Belobrajdić

Ljubav ne boli

Pon, 13.5.2019.

Dugo, ali stvarno dugo nisam plakala. Jednostavno nisam taj tip... Pa čak ni na rođenju vlastitog djeteta... bila sam presretna i preponosna i svjesna svega. Al' suzu nisam pustila...Kad prevrtim film - zadnje sam plakala na sprovodu tate... Prije skoro 15 godina. Ali, možda me baš taj događaj očvrsnuo za sve ostalo u životu...i sad sve deklariram - nije vrijedno suza ili proći će...

ljubav ne boli

Al' taj dan...Kad sam, iz navike, otvorila novine i pročitala - „Pomahnitali otac bacio troje djece s balkona“ (pamtim naslov) - zasuzila sam...i zaplakala bih i da „samo“ usputno čitam taj članak...Al' ovaj put, kao majka, protrnula sam...Jer sam vizualni tip...Odmah sam predočila tu dječicu u njihovim skromnim krevetićima (čemu ne sudim - jer - dom je dom), vjerujem da su imali neku jutarnju rutinu...U polusnu, onako tople i snene, njihov vlastiti OTAC ih podiže iz krevetića, možda su, onako, u snu, protrljali svoj nosić u njegov vrat (kao što moja Lori radi, otrgnuta od sna), jer zašto bi i sumnjali da se nešto sprema, ta vlastiti tata ih nosi.. Možda su nešto promrmljali, nesvjesni što ih čeka...Da li ih je taj udarac u beton probudio, otrgnuo od sna? To ne znam...Ali definitivno ih je otrgnuo od djetinjstva kakvog zaslužuju...

I prolazi vrijeme, a ja stvarno ne mogu sebi doći...U što smo se pretvorili? Mi svi, kao susjedi, promatrači i na kraju - suci...Koji dovodimo do takvih završetka...Da nitko nije prije reagirao? Da je postalo normalno da ćemo za zalutalog psa dići „selo na noge“ (što je pohvalno i super), al za bosonogo dijete koje zimi tumara tko zna kuda - zažmiriti. Sram me je. Prvu me je sram! Jer primjećujem i sama takve oko sebe...i šutim, a samim time i štitim ih...I da li se baš sve može prepisati neimaštini? Neslaganju roditelja? Čekanju „nadležnih organa“ da naprave svoj posao (a nažalost, rijetko ga odrade)....I ne želim suditi majci te dječice...Ali, gdje si bila?! Pa ja bi Lorenin život - životom platila...Životinje se bolje brinu za djecu, naspram nas... I ne razumijem i ne opravdavam žene koje se su u krugu zlostavljanja...Al - same su to odabrale. I izlaza uvijek ima...al na dijete? Da digneš ruku? Da gledaš to? Dopustiš to? E, to za 100 života neću shvatiti...

I ta nervoza koja danas vlada...Koju vidim svaki dan, u parku, u dućanu, u šetnji...Neotesanost i nestrpljenje, pogotovo prema djeci. Vučenje za rukave, guranje da požure, neodgovaranje na dječja pitanja, ne uzvraćanje osmijeha? U što smo se pretvorili??

I ja sam, kao mnogi koje poznajem - u jurnjavi da zaradim, pod stresom i želim što više toga osigurati djetetu...Ali isto tako - znam, vjerujem i želim da jednog dana pamti samo ljubav...I zato joj poklanjam sve vrijeme svijeta i sve nematerijalno što postoji. Jer sve ostalo – nestat će skupa sa nama. Jer, vjerujte mi...Od oca ne pamtim što sam naslijedila, ali pamtim svaki naš izlet, svaku lijepu riječ, svako buđenje ujutro da me odveze na trening, svaki ponosni trenutak koji je imao sa mnom/zbog mene.. Pamtim svaku njegovu riječ, svaki savjet; svaku foru. Jer to i je pravi tata.. bio i ostao..

ljubav ne boli

I ne, nisu potrebne upute kad se dijete rodi...Uz ljubav i strpljenje, apsolutno se sve nauči, sve se stigne, sve se savlada. No, nažalost - potreban bi bio certifikat da si sposoban, željan i voljan imati dijete. I da ćeš ga braniti, čuvati, poticati. I da ga nikada, na nijedan način, nećeš povrijediti.

I iskreno sam uvjerena da s udarcem u dijete - ne otkidaš samo komadić njegove kože, ne ostavljaš „samo“ tragove crvenila i masnica ... Otkidaš mu djetinjstvo, nevinost, vjeru u ljude, vjeru u sutra...Ne učiš ga ljubavi i poštovanju. Učiš ga da je svijet ružno i tužno mjesto i da su batine OK. A ako već imaš potrebe - daj se postavi na sebe ravnoga!

I ne znam...I ne želim znati - kakav je dom gdje umjesto smijeha, topline i topota dječjih nogica, beskrajnog brbljanja i veselja - prevladavaju strah, nehumani uvjeti i besane noći... i neću i ne želim nikada shvatiti - što su ti djeca (tvoja vlastita djeca) kriva? I zato plačem..iIi plakati ću.. al uz vjeru da će ovaj događaj promijeniti svije(s)t... A da će bačena i odbačena djeca naći sreću i ljubav, smijeh i topli dom.

Fotografije: Maja Belobrajdić

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće