Igra skrivača

Pet, 31.5.2019.

Neumorna, neiscrpna, a čini se kao da je i nezaustavljiva. Kiša pada već danima. Svojim sivilom i sjetom uvukla se u netom zazelenjene krošnje stabala, uvukla se među kuće, u domove i među ljude. Čovjeku dođe da je jednostavno prespava.

Još snenu i umotanu u toplu bezbrižnost, prenula sam svoju malu djevojčicu iz sna kako bi se na vrijeme spremila za školu. Sin je već bio budan i u nedoumici što da odjene, ipak je iz ormara ponovno izvukao svoju najdražu duksericu, iako mu nije bilo po volji, jer bi, kao i svi mi, radije odjenuo kratke rukave, a punije majice, veste i jakne pospremio duboko u ormar i zaboravio na njih do jeseni. Uto me zazove nježan dječji glasić i upita: "Mama, a gdje je Sunce?"

igra skrivaca

Doista, nešto nam se u zadnje vrijeme mnogo skriva.
"Je l' se to ono s nama igra skrivača?" Pitanje me i zamislilo i nasmijalo.
"Da, igra se skrivača. I ono voli tu igru."
Nato će moja mala zaigrana djevojčica: "Ali mama, ja više ne znam gdje ga tražiti!"
Iznenadila sam ju svojim odgovorom kada sam joj rekla da sam ga ja upravo našla. Gdje?

"U tebi malena! U tvojim sjajnim zelenim očima, u tvom osmjehu."

Brat joj je radosno objasnio da je to sigurno tako, jer joj je on odabrao ime koje smo joj nadjenuli, a znači sjajna kao Sunce. I tako je kod nas još jedno kišno jutro počelo veselo i nasmijano, jer pred nama je bio još jedan nevjerojatan dan, koliko god se na prvi pogled kroz prozor činio teškim, sumornim i groznim.

A kiša? Kiša se morala ispadati, baš kao i sve kiše. Jedina razlika od drugih kiša jest što je ova proljetna i nitko ne očekuje da će padati satima, po cijele dane, noću, ujutro, o podne, uvečer... Upravo ona me podsjetila na jednu prekrasnu pjesmu Dobriše Cesarića pod naslovom "Proljetna kiša". Analizirajući pjesmu pomislih: možda s razlogom toliko pada.

Možda je tu da nam pomogne isprati sve naše tuge.
Možda je tu da nas podsjeti da i mi trebamo biti više jedni uz druge.
Češće se družiti, u zagrljaje stisnuti.
Biti jedni drugima oslonac i podrška svakog dana, a ne samo kada ćemo kisnuti.
Možda je tu da lakše uvidimo kolika je sreća u nama i kako nam malo za nju treba
i da su oni koje volimo sunce našeg neba.
Možda je tu da u nama probudi usnule nade prije mladog Sunca.
Možda da bismo osjetili njenu hladnoću i koliko je snažna toplina naših srca.

igra skrivaca

Meni je donijela inspiraciju i zahvalnost kroz sjaj dječjih pogleda, kroz ljepotu njihovih osmjeha i potaknula me da u ovoj igri skrivača budem sam svoj pobjednik.

Fotografije: Depositphotos

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće