Čarobnjak sa Baltazarovog oblaka

Sri, 21.8.2019.

Najčešće što je vidio zadnjih mjesec dana, bili su oblaci. U tim oblacima vidio je sve što mu je bilo potrebno. Ptice koje znače slobodu. Vjetar koji znači slobodu. Avione koji voze u slobodu. Najviše što je želio zadnjih mjesec dana je sloboda. Igra s prijateljima nakon škole, vožnja biciklom po nasipu, nogomet nedjeljom ujutro, dok ga otac gleda iza mreže. Na bolničkom ormariću na pola presavijen papir. Stoji kao šator kako bi kad god ga pogleda, vidio što piše. OZDRAVI NAM BRZO – TVOJ 5.B . Nedostajalo mu je školsko zvono, strašna profesorica iz povijesti, pokusi iz prirode i Anja. Nedostajale su mu njene krupne, tamne oči i zvonki smijeh.

Sestra ušeta u sobu i nasmiješi mu se. Doda mu toplomjer i naglasi da će se vratiti za 10 minuta po njega. Bijela soba, bijele kute, bijela posteljina, bijeli zrak i bijeli oblaci. Svako jutro kad otvori oči, pokuša dokučiti da li je napokon na nebu ili i dalje leži u toj bijeloj sobi. Krene razmišljati o tome da li je na nebu lijepo. Mora biti lijepo, pomisli i pruži ruku prema prozoru. Lijepo je odavde gledati nebo, gore mora da je prekrasno.

Njegova majka ga poskrivećki gleda kroz mali otvor na vratima. Svaki puta tako stoji desetak minuta, promatra svog dječaka, promatra sjetu u njegovom pogledu, bol u njegovom izrazu lica i plače, plače, dok ne skupi snagu da se primiri, nabaci najbezbrižniji osmijeh na svijetu i veselo ušeta u sobu. „Mama, hoćeš li biti tužna kad umrem?“, upita. Ona proguta tenisku lopticu i kaže: „Nećeš umrijeti prije mene, ne razmišljaj uopće o tome. I ti i ja još imamo puno posla na ovom svijetu. Ja moram vidjeti kako odrastaš i kako mi tvoja žena rađa unuke, a ti mi moraš još puno petica iz škole donijeti“. „Pa kako da ih donesem, kad uopće ne idem u školu?!“ – zaključi on tužno. „Polako sine, proći će i ovo. Znaš i sam. Nije prvi puta.“ „Znam mama, no volio bi da je posljednji“ – kaže i opet se zagleda u oblake. Svakim danom, oboje su osjećali sve teži i teži zrak u ovoj sobi i svaki puta je bol oko srca bila jača. Ona se lomila na tisuću komada, klela nebo, Boga, život, sudbinu. Lovro je volio nebo i apsolutno nikoga nije krivio što je ovdje.

carobnjak sa baltazarovog oblaka

Nakon teške noći, prožete bolovima u svim ekstremitetima, negdje pred jutro, dok su oblaci tek bili sjena na noćnom nebu, on otvori oči. Okrenut prema prozoru, pogleda u nebo. Jedna svijetla, žuta točka krene plesati po nebu. Brzo se razbudi i bez obzira na bol, sjedne na krevet i opet pokuša uloviti tu točku na nebu. Točka je rasla, rasla, rasla i on shvati da je jako daleko, no da se približava. Obuzet ljepotom tog svijetla, zaboravi na bol i strah. Osupnut prizorom, zaboravivši na vrijeme i svijet oko sebe, pomisli: „Da li ovo anđeo dolazi po mene?!“ Svijetla točka uskoro poprimi oblik kocke i dopluta sasvim do prozora bolničke sobe. Raširenih usta, sjedi on i dalje i čeka. Čeka on, čeka kocka.

Kao hipnotiziran siđe s kreveta, uopće ne primijeti da ne osjeća bol, otvori prozor i pusti kocku unutra. Kocka se oblikuje u kofer i on se otvori, a iz njega izađe smiješno ljudsko stvorenje. Šešir kao u vještica iz bajki, halja kao u svećenika koji je odlučio postati hippy. Zarotira se na peti smiješnih, crvenih cipela i cikne: „Pa mladiću, bilo je i vrijeme da me pustiš. Čekam te danima.“ „Ne čekate! Čekali ste možda dvije minute.“, kaže Lovro i nadoveže se. „A tko ste Vi i kako ste stali u taj kofer i kako u tome možete letjeti?“ „Ja sam čarobnjak sa Baltazarovog oblaka. Kako ne bi mogao letjeti?! Pa i ti možeš letjeti. I da, čekam danima, no nisi bio spreman za put. Kako sam stao u kofer? A kako si ti stao u ovu sobu, a prevelika ti je sasvim?“, zakikota čudan lik.

Lovro ga zbunjeno pogleda, mahne rukom i kaže: „Nije mi soba prevelika. Ne stane mi ni pola razreda u nju.“ Čarobnjak mu se približi, sjedne kraj njega na krevet i pogladi ga po glavi. „Znaš, prostorije su onoliko velike, koliko ljubavi u njima ima. U tvojoj ima jako puno ljubavi. Svaki puta kada u nju netko uđe, donese toliko ljubavi, da zrak postane rozo-flafasti.

Za otići nekuda, ne treba ti puno mjesta. Dovoljan je mali prostor da tvoje misli odu kuda god požele. Na najljepša i najudaljenija mjesta na svijetu.

Tako i ja stanem u ovaj kofer. A ja, ja sam samo jedna stanica na tvom putu koji moraš proći, no možeš me zvati i čarobnim Baltazarom.“ „E pa čarobni Baltazare, molim te da me strpaš u taj tvoj kovčeg i odvedeš na mjesto gdje neću imati tumor na mozgu. Moji roditelji će pola svijeta napuniti flafasto-rozom bojom zraka, vjeruj mi!“, u jednom dahu ispuše se Lovro. „E dijete, ne ide to tako. Kao što ti moraš imati tumor, tako tvoji roditelji moraju imati snage za sve. No, ne brini. Dana im je snaga.“ – čarobnjak ga opet pogladi po glavi. „Ali ja ne želim umrijeti Baltazare!!!“ – zavikne Lovro i suze mu krenu kapati niz lice. „Došao si po mene, zar ne?!, upita. „Nisam Lovro. Nisam došao po tebe. Došao sam ti pokazati nešto lijepo. Daj mi ruku i zažmiri!“, čarobnjak ga uhvati za ruku i drugom takne čelo u znak da zažmiri. Lovro zažmiri i osjeti jaki uzgon.

Nakon toga osjeti kao da lebdi. U daljini začuje kako netko zaziva njegovo ime. Otvori oči i ugleda beskrajnu zelenu livadu, prepunu mirisnog cvijeća. Boje su žarkije nego inače, mirisi su jači nego inače, sve je nekako intenzivnije. Zrak je gust i teško se kroz njega kretati normalno. Više lebdite, nego dodirujete tlo. Kao kroz vodu, ugleda poznato lice. Anja! No nekako je odraslija i ljepša. „Lovroooo, doooođiiii...“, čuje on kao kroz neki dugačak tunel njen glas. „Lovrooooo“, i njen zvonki smijeh. U drugoj sekundi, ona je tu i drži ga za ruku. „Lovro, ne boj se. Pa to sam ja, Anja. Šta si zinuo?“, nasmije se od srca. „Anja, što se događa? Gdje sam? Gdje je Baltazar? Kako to izgledaš?“ – krene on s brdom pitanja. „Lovro, na nebu si. Među svojim oblacima.“, kaže Anja. „Ali, rekao je Baltazar da nisam umro. Ne mogu još biti ovdje. Nisam rekao mami da idem. A zašto si ti ovdje? Ti si živa, nisi mrtva.“ – krene on izbezumljeno s pitanjima. „Lovro, nisi mrtav. Među svojim oblacima si. Među svojim oblacima. Razumiješ? Opusti se.“, zagrli ga Anja i ponovno se nasmiješi. „Otišao si kamo odavno želiš. Na mjesto kakvo si želio da nebo bude. Nije li prelijepo?“ – zakikota Anja. „Jeste. Predivno je. No ako ostanem ovdje, nedostajat će mi roditelji. Ako se vratim dolje, hoću li te i tamo naći?“ – zbunjeno zapita on. „Naravno. Na svakom mjestu na Zemlji i na nebu, uvijek možeš naći svakoga koga poželiš naći. Sve ovisi o tome koliko nekoga želiš naći i koliko nekuda želiš otići“, zavrti se ona na prstima i nestane.

carobnjak sa baltazarovog oblaka

Lovro osjeti kako ga netko jako, jako povuče za noge prema dole. Pogleda, ali ne vidi nikoga. Od straha zažmiri i prepusti se tom osjećaju. „Lovro, jesi dobro sine?!“, prene ga uznemiren majčin glas. „Mama, tu si!“, zagrli je snažno. „Mislio sam da sam umro“, zavapi u očajnom strahu. „Nisi sine, sve je u redu. Za par dana si doma, ne brini. Doktor je rekao da je još jedna bitka iza nas.“, nasmiješi mu se i poljubi ga u čelo. Nalazi su pokazali da je kemoterapija za sada bila uspješna.“. To je samo jedan mali korak u usporavanju najveće boli koju će i Lovro i roditelji tek osjetiti. Svjesna toga, mama ga snažno zagrli, zahvali se nebu što je dobila na poklon vrijeme i odagna crne misli.

Nakon sedam dana, Lovro je izašao iz bolnice. Nakon tri tjedna, krenuo je u školu. Brzo se iscrpljujući, nakon škole je najčešće ležao u krevetu i gledao u oblake. Razmišljao je o onome što je doživio. Znao je da to nije bio san. Ili bar nije bio običan san. Nakon skoro pola godine, stanje se pogoršalo. Liječnici više nisu imali dobrih prognoza. Opet ona stara bolnica, stari krevet, prozor koji gleda u nebo. Lovro nije dobio i ovu bitku. Nije.

I da, njegovi roditelji su zaista imali potrebnu snagu. U stvari, veća snaga im je trebala sve ove godine gledati svoga Lovru kako laganim koracima odlazi. Lovrin pokop je bio samo točka na slovo i, svih tih patnja i boli. Pet dana nakon pokopa, Lovrina mama je prvi put bila spremna ući u njegovu sobu. Legla je u njegov krevet i ridala satima, grčeći se od boli koja ju je godinama proždirala, a nikada se nije ispoljila. Kada se malo sabrala, ugledala je njegovu bilježnicu iz hrvatskog na radnom stolu. Uzela ju je u ruke i krenula je čitati zadnje Lovrine sastavke. U oči joj upadne tekst na zadnjoj stranici bilježnice, koji nije bio nalik na sastavak.

„ Znaš, kad misliš da je sve onako kako misliš, nije. U svakom trenu, na svakom mjestu na Zemlji i na nebu, uvijek možeš naći svakoga koga poželiš naći. Sve ovisi o tome koliko nekoga želiš naći i koliko nekuda želiš otići. I iako te srce boli i imaš osjećaj da je premalo, da će puknuti od tuge, veliko je onoliko koliko ljubavi u njemu ima i toliko se može rastegnuti. I ako ikada primijetiš da je zrak flafasto rozi, to ti moj čarobnjak s oblaka govori da je ovaj život samo jedna stanica koju moraš prijeći. Ako takav zrak nikada ne vidiš, ipak znaj da sam na onakvom mjestu, na kakvom sam baš želio biti. Slobodan sam. Voli te tvoj Lovro“

Fotografije: Depositphotos

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće