Za kraj ljeta

Sri, 4.9.2019.

Ovo nam se ljeto sve više bliži kraju, a meni i mojim klincima se čini kao da je proletjelo munjevitom brzinom. Možda je tome doprinijela igra sunčanih i kišnih dana ili nas je omamila sparina s asfalta. Možda smo promatrajući oblake dok nebom plove jednostavno zaboravili na vrijeme.

Negdje pod suncobranom, sneno smo pratili kako se dva leptira love i odjednom nas je iz tog blagog polusna prenuo veseli hihot djece, iznenadni lavež pasa ili nečiji nježan dodir iz sjene, podsjećajući nas da se polako počnemo pripremati za novosti koje nam slijede. Ubrzo će početi nove brige oko škole, oko odabira izvanškolskih aktivnosti i dok ćemo nastojati uskladiti sve obaveze s nešto slobodnog vremena, sa sjetom ćemo se prisjećati ovih vrućih dana i kako su od svih godišnjih doba, nekako uvijek najkraća ljeta.

Kupaći kostimi preselit će se na dno ormara, lopta će dobiti svoj termin u tjednu i dok ćemo brojati rupe na izderanim japankama, u glavi ćemo vrtjeti najljepšu ljetnu uspomenu koja je obilježila ovo ljeto i učinila ga na svoj način posebnim i u našim srcima vječnim. Neka nova prijateljstva, mjesta ili događaji ostat će spremljeni u mislima da nas svojom ljetnom toplinom griju u hladne dane, da nam budu sunce, kada mu sivi oblaci neće dati da svane.

Tišina nad morem najavit će kraj ljeta i uvesti nas svojom mirnoćom u jesensku čaroliju.

za kraj ljeta

TIŠINA NAD MOREM

Bonaca je prekrila dušu.
Valovi se smirili.
Povukli su se,
sve do samog dna,
od života umorni.

Sama kao duh u toj tišini,
tražim malo nemira,
nek probudi ovu dušu
i vrati je iz sna,

jer ako utihne more
sve će nove zore
slušati taj muk.
Kad pozaspu svi valovi,
uzalud će galebovi
dozivati ih u snu.

U očima ne vidim Sunce
i more je kao led.
Tišina,
opila je srce
i uspavala svijet.

Jelena Sekovanić

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće