Bez teksta

Sri, 22.4.2020.

Nekako mi je teško ovih dana pronaći inspiraciju.
Što napisati? Što reći?
Svijet nas ostavlja bez riječi.
Nijema, bez teksta, zavukla sam se među riječi, slavne, inspirativne, učene riječi, kako bih pronašla iste i ispunila praznine.
Nije pomoglo.
Ni glazba mi više isto ne ispunjava uši svojom nježnošću i nostalgijom, svojim ritmom ili mirom.
Odjednom se čini da se sve zaboravilo,
a ustvari je već odavno zaboravljeno bilo.
Nisam u stanju tražiti inspiraciju u panici i jadu,
a ni strahu ne dozvoljavam da mi se uvuče u kosti.
Neustrašivo tražimo nadu,
a zarobili smo je poput broda u boci.
I onda odjednom nešto me protrese i preda me stavi slikarske radove moje djece.
U trenu su me podsjetili na beskrajnu ljepotu kojoj svakim danom gledamo u oči.
Slijepi smo na nju. Slijepci smo ovog lošeg doba, a dobro znamo da i ono će proći.
Ponad tmurnog, teškim oblacima ovijenog neba, gura se sunce svojom toplinom kroz našu ljubav
i u ritmu otkucaja naših srca treperi.
Kao užarena rasplamsana kugla usmjerilo se na nas, ali dobro je,
trava se ipak zeleni.
Pored zdravih očiju ne vidimo bolje sutra,
a sve dok nas maleni bude svitat će nam ljepša no što se čine jutra.
Ostat će crni otisci, ali neće se nadviti nad naše dane.
Zasjenit će ih šarenilo boja, ljubav, ljepota i sunčane zore rane.

Bez teksta

Bez teksta
Fotografije: Jelena Sekovanić

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće