Djeca i trčanje

Pon, 6.7.2020.

Nedavno sam na jednom portalu čitala raspravu oko četverogodišnjeg dječaka koji je otrčao trku dugačku 10 kilometara i to s nevjerojatno dobrim rezultatom. Bilo je onih koji su to pozdravljali uz odobravanje i divljenje, no i onih koji misle da je to forsiranje djeteta zbog roditeljskih ambicija. Također, javili su se i zdravstveni djelatnici koji misle da u ovoj dobi to nije primjerena dužina u odnosu na dob. Kako smo i suprug i ja rekreativni trkači, nekoliko dana iza te rasprave imala sam priliku trčati uz njega 15 kilometara dugu, poznatu Međunarodnu utrku Kutina - Voloder. Trčala je i njegova dvije godine starija sestra i tata.

Trčanje je u stvari najprirodnija fizička aktivnost u svakom čovjeku, uz hodanje. To je činjenica. Nisam zdravstveni djelatnik, pa ne znam kakve benefite ili nedostatke trčanje ima na dječje tijelo na duže staze. Ono što mogu reći je da na ovoj utrci dječak nije trčao cijelo vrijeme. Bilo je dionica kada je pješačio. No svakako je bio izuzetno dobro raspoložen, pričao je s trkačima oko sebe, smijao se, ponosno govorio da sad već ima 5,5 godina i dobila sam dojam da zaista uživa u tome, da zna što je ispred njega i da kalkulira koliko mora odmarati.

Otac je bio cijelo vrijeme negdje iza njega, ali nije mu apsolutno ništa sugerirao, pustio ga je da trči onako i onoliko koliko mu odgovara. Vjerujem da mu je bilo naporno. Kome nije naporno istrčati 15 kilometara?! Kome to nije naporno propješačiti? Ostavila sam ga negdje na 10. kilometru iza sebe, ali bila sam osupnuta njegovom druželjubivošću i prekrasnim osmijehom. Vidjela se u njemu ta njegova upornost i sportski duh da dođe do svog cilja. Mislim da je to sasvim dovoljno za početak da se dijete krene baviti nekom aktivnošću. Prirodna predispozicija i volja.

Ono što često vidimo kod djece, je brz gubitak interesa za nešto. Zato smo mi roditelji ovdje da dijete zainteresiramo i motiviramo. Srećom, djeca jako vole biti odrasli, pa u nama roditeljima najčešće traže uzor. Ako mu sami pokazujemo koliko je trčanje zabavno i zdravo, vjerojatno će i ono prema njemu stvoriti ljubav.

Ono što nikada ne smijemo činiti, to je pritisak na dijete. Naprosto ga uvucite u svijet sporta svojim primjerom. Provodite svoje slobodno vrijeme s djetetom u prirodi, uz sportske aktivnosti i to će mu postati najzdravija navika koju mu možete usaditi.

djeca i trcanje
Foto: Tihana Kunštek

Naš četverogodišnjak nema ambicije kao dječak s početka priče. Divi se našim medaljama, aktivno sudjeluje u navijanju uz stazu, no nikako da se odvaži na svoju prvu utrku uz drugu djecu. Nije da ne voli trčanje. Voli. Trči s nama kada smo sami negdje s njime. Naprosto se boji neuspjeha i ne voli trke. Takav je. Nismo još u njemu uspjeli probuditi onaj osjećaj kako prihvatiti poraz i mislim da ga to još koči.

Kako bi poradili i na tome, iskoristili smo ljetos Olympic day na Jarunu da ga uvedemo u svijet u kojem postoji start, trčanje i cilj. Da osjeti kako je biti trkač, a ne navijač. Znali smo da će mu 6,3 kilometara za prvi puta biti naporno istrčati u komadu, pa smo se dogovorili da ćemo trčati, pa se voziti na drvenoj guralici, pa trčati, pa voziti, ali da ćemo to odraditi. Tako je i bilo. Prvi kilometar smo ga jedva dostizali. Malac je nabio tempo 06:00 min/km. Na drugom je počeo usporavati, ali ga je istrčao. Na trećem je tražio da se vozi. Na četvrtom smo stali piti vode i namazati se repelentom za komarce, jer ih je bilo na stotine. Taj četvrti i peti kilometar je naizmjence trčao, pa se vozio, pa pio vode, pa čak i piškio uz stazu. Na zadnjem kilometru smo u daljini vidjeli veliki napuhani balon na kojem je pisalo cilj. Oni koji su ga prošli, već su stajali uz stazu i bodrili druge trkače da što prije dođu do cilja. Sišao je s guralice i odlučio trčati zadnjih 1200 metara. Poveli su ga bodrenje i usklici navijača. Bilo je tu i ljudi koji su mu znali ime i veselo su mu klicali. I jest!

Naša mrva je istrčala tu dionicu toliko strastveno i brzo, da smo bili beskrajno ponosni na njega. I tako je naš četverogodišnjak bio najmlađi sudionik te genijalne utrke i to s vremenom 00:47:24. A da ste tek vidjeli njegov ponos i sreću, na ulasku u cilj! Naravno, izjavio je da ćemo ovo ponoviti opet, a mi smo odlučili da ćemo ga polako, ali sigurno voditi na dječje utrke do 500 m, pa polako kako će njemu i njegovom tijelu odgovarati. Također, slijedila je i nagrada - sladoled.

Evo, ovo je samo jedan primjer kako se kod djece može probuditi ljubav prema sportu. Dovoljno je biti dobar primjer i poticati ga u onome što može u odnosu na njegovu dob. Jer trčanje je tako prirodno i tako zdravo i još nevjerojatno zabavno. A ako i kada dođu i neki ozbiljniji rezultati, svi ćemo biti sretni.

Ove web stranice koriste kolačiće kako bi poboljšale Vaše korisničko iskustvo i vodile analitiku o posjećenosti.
Saznaj više...

U redu Izbriši kolačiće